Želimo promjene, a bježimo od svega što je novo
Cafe

Želimo promjene, a bježimo od svega što je novo

Ne znam kako u Hrvatskoj pretilost može biti toliki problem kad samo bježimo po cijele dane. Bježimo od problema, bježimo od istine, bježimo od novog. Pogotovo od novog. Uporno ti govore da budeš svoj i da slijediš svoje snove, a onda te popljuju jer se tvoji snovi ne uklapaju u njihov status quo.

Što meni osobno ne smeta, ali mi smeta kad ti isti počnu kukati kako im je loše, kako je u Hrvatskoj loše. Naravno da ti je loše kad si mislima još nekoliko desetljeća iza, i naravno da je u Hrvatskoj loše kad uporno biraš jednu te istu vladu znajući da neće dobro završiti.

Ali je lakše tako nego da uključiš mozak i proučiš neke nove opcije. Ma čak i da proučiš, to je ipak nešto novo, a nešto novo je strani pojam u nas. To je rizik. Da, ali znaš, ponekad trebamo riskirati u životu. Ali dobro, zašto bismo uopće i napredovali kad je lakše stagnirati i prebacivati krivicu na druge? Ili možda namjerno biramo tako loše vodstvo samo da možemo reći da je problem u njima, a ne u ne daj Bože nama koji smo ih izabrali?

Vidiš da nam i nije tako teško u životu. U nas je samo hedonizam, ispijanje kava tokom radnog vremena i okretanje glave od vlastitih izbora. Šta tome fali? Stvarno ne znam zašto stalno kukate.

No, na stranu s politikom. Taj problem je u svakodnevnim situacijama.

Evo u Međimurju se već mjesec dana bave golim gležnjevima. Kakva je sad to nova moda? Zašto mladi hodaju golih gležnjava? Pa dobro, šta to tebe uopće briga? Ako ti se ne sviđa, nemoj hodati golih gležnjava i gotovo. Nije dobro za zdravlje, dobro, istina, ali utječe li to i na tvoje vlastito zdravlje? Posljedice golih gležnjava će snositi isključivo oni koji hodaju golih gležnjava i mislim da je to isključivo njihova stvar.

Ili zašto muškarci nose uske hlače? Nek’ nose ako im je lijepo. Ti ih nemoj nositi ako ti nije lijepo. Gotova stvar. To je moda. Poanta je da se stalno mijenja te da ne stoji na mjestu poput Hrvata i eto, ponekad ispadne bolje, a ponekad gore. Ali tako to i je s promjenama, nikad ne znaš da li će biti bolje ili gore, ali se barem trudiš i pokušavaš, a sa svakim novim pokušajem si bliže onome što želiš, a možda i nisi, ali u tome i jest čar.

Glazba je još jedna stvar oko koje se ljudi konstantno prepucavaju. U posljednjih nekoliko godina je zaživjelo nekoliko novih žanrova i ako se pita ljude, to ne valja. Zašto? Zato što ne znaju što je to, zato što im je novo i ne trude se ni shvatiti. Eto zašto.

Kažu da nije kvalitetno, ali kako se uopće mjeri kvaliteta? Postoje li neka pravila koja pjesmu čine kvalitetnom za koja ja ne znam? Nekima je bitniji tekst, nekima je bitniji instrumental, a nekima je najbitnije da glazba probudi osjećaje u njima. Sto ljudi, sto ćudi, ne možeš glazbu staviti u jedan kalup.

Što je uopće glazba?

Postoje li pravila kako bi ona točno morala zvučati za koja ja opet ne znam?  Gdje se izgubila poanta stvaranja i kreativnosti? Pustite glazbenike nek’ eksperimentiraju, nek’ se igraju, a pustite i ljude nek’ slušaju što žele, bilo da se tebi to sviđa ili ne.

Sjećam se i dok je prošle godine u Čakovcu bila izložba apstraktne tematike, a fokus je bio na ljudskim demonima i manama te na socijalnim problemima općenito, a i te skulpture su bile prikazane poput nekih „demona“. Kakav je to tek kaos bio. Tome nije mjesto u našem gradu, to je sotonizam i ne znam što sve ne. Kao da su oni sveti i bez mana. Svi su odjednom bili neki veliki katolici i bezgrešna djeca Božja, a crkvu nisu vidjeli od Svete krizme. Ili eventualno odlaze na misu tek toliko da čuju nove tračeve i da mogu zajedno osuđivati sve što se ne uklapa u njihova vjerovanja. Svi su bili najpametniji, a propustili su najglavniju stvar, a to je da moraju otvoriti um ako žele shvatiti umjestnost, pogotovo onu apstraktnu. Propustili su i glavnu poantu kršćanstva, a to je da ne osuđuješ, da prihvatiš svakoga. Neka prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha.

Želimo promjene, a bježimo od svega što je novo

Ali da ne duljim, zanima me samo jedna stvar.

Kako da krenemo bilo gdje kad ne možemo prihvatiti čak ni novitete u stvarima poput umjetnosti, koja za razliku od nekih stvari ni ne utječe na nas ako je odlučimo ignorirati? Umjetnost, stil ili nečija ekspresija bi barem trebalo biti nešto što je slobodno, što se ne osuđuje na prvu, ali se opet to radi.

Kako da se onda promijeni bilo što na ovome svijetu? Kako da se onda ti sam promijeniš ako ne želiš ni čuti za novo, za drugačije? Nemoj sad uopće ni pomisliti da se ne moraš mijenjati jer svi mi imamo nešto na čemu bismo mogli poraditi.

Mogli bismo za početak poraditi na prihvaćanju. Mogli bismo za početak dati priliku ljudima, pa tek onda osuđivati. Mogli bismo za početak prestati s okretanjem glave. Mogli bismo prestati birati samo ono što nam je poznato. Mogli bismo ponekad riskirati u ime boljeg sutra.

Mogli bismo krenuti naprijed, ali izgleda da nećemo tako brzo.

Komentari

Neki baner