Samo se strpi do proljeća... , Život s disleksijom i koliko društvo uopće razumije ovaj poremećaj?
Zdravlje i ljepota Život

Osobno iskustvo: Život s disleksijom i koliko društvo uopće razumije ovaj poremećaj?

Definicija disleksije je sljedeća – Poremećaj u učenju. Prvenstveno se očituje kod pisanoga jezika, odnosno čitanja i sricanja.

Prije mnogo godina, iza sedam mora i sedam gora, kada je moja malenkost krenula u osnovnu školu, nitko nije čuo za disleksiju. Danas se disleksija pojavljuje na svakome uglu. Postoje razne metode pomoći kod učenja, a i pristup ka djeci sa disleksijom je u potpunosti drugačiji. No, tih dana kada sam ja učila čitati i pisati, sve je bilo drugačije.

Ukoliko u ono vrijeme nisi znao čitati brzinom kojom su ostali vršnjaci čitali ili kada si čitao krive riječi-tada si bio „spor“ ili tvrdoglav. Ako si teško pratio gradivo i imao problema sa koncentracijom-bio si zločest.

Inzistiralo se na onom zastrašujućem „čitanju na glas“ ispred cijelog razreda i nikada se nitko nije zapitao ostavlja li takvo što traumu na djetetu. Naravno, govorim o osobnom iskustvu, kao i o iskustvu nekoliko vršnjaka. Netko se sada možda nasmijao, netko možda zatresao glavom.

Da, dragi moji i ja posjedujem babarogu zvanu disleksija.

Dotični poremećaj u moje je vrijeme izazvao traume koje su ostale do današnjeg dana. Možda se neki pitaju kako to da pišem? Pa, odgovor je jednostavan- to je izazov, ali jedan jako sladak izazov. Ponekada kada pišem, vračam se pročitati određen dio teksta i uhvatim se da ni sama nemam pojma što sam napisala ili htjela reći (naravno radi se o situaciji kada pišem na računalu čiji Word nema provjeru pravopisa).

Oni koji su bili na mojim promocijama primijetili su da sama nikada ne čitam odlomke iz knjiga.

Ovim putem želim odgovoriti na pitanje koje mi često postavljaju, a to je: “Zašto ne čitaš sama?“ Ne radi se tu o tome da ja ne znam čitati, već o tome da je famozna trauma ostala urezana u glavu. Čitanje u javnosti refleksno se spušta na razinu čitanja jednog prvašića.

Jednako tako ovim putem zahvaljujem svojim lektoricama na neizmjernom strpljenju i toleranciji.

Zeznuta je ta disleksija, ali naše se društvo promijenilo.

Srećom, ljudi su počeli prihvaćati taj poremećaj kao nešto normalno i danas djeca sa disleksijom nisu „spora“, zločesta ili tko zna što sve. Možda se pitate-zašto ti Jelena sada pišeš o ovome? Ponovno, odgovor je jednostavan- da ljudi shvate kako disleksičara ima svuda oko nas. Ima nas u svim područjima, nalazimo se u svim situacijama. Disleksija ne definira našu inteligenciju. Mnoge još i danas diskriminiraju.

Moja želja je sljedeća: Ukoliko imate klince ili ćete ih imati-nemojte se ljutiti ako su oni lošiji u čitanju ili sporije uče. Ako čujete nekoga da zamuckuje dok čita-nemojte se odmah smijati. Ako netko napiše nešto krivo- ne izrugujte se, već uputite na pogrešku. Ono najbitnije, ne gledajte na poremećaje bilo koje vrste kao na babarogu. Svi smo mi ljudi i svi imamo svoje „tvorničke greške“.

Izvor: Blogodakanje

Komentari

Neki baner