Umorila sam se od pustih cirkusarija i sveprisutnog pitanja: "Šta pokloniti?"
Cafe

Umorila sam se od pustih cirkusarija i sveprisutnog pitanja: “Šta pokloniti?”

Čitava ova pompa oko dana žena mi je počela ići na živce. Razumijem da je ovo nekima jedistvena prilika za zaradu, dok je drugima prilika da se pokažu kakvi su kavaljeri, muževi i momci. Ma sve ja to razumijem i sve je to u redu ali me je smorilo, zaista.

Postalo je sve isto iz godine u godinu.

Hiljade karanfila, ruža u onim smiješnim mrežastim buketima sa nekom travuljinom i silna jurnjava onih koji su malo zakasnili sa kupovinom poklona. Nije više zanimljivo. Evo ja sam žena, ali nimalo se „ženstveno“ ne osjećam posmatrajući sve to. Više se pitam kud ću sa stotinu karanfila koji će za dva dana uvenuti i proći kao da nikad nisu ni bila poklonjena.

Ljudi griješe sa poklonima, stalno griješe.

Kupuju bilo šta eto čisto da se riješe „obaveze“. Ne ide tako, radije mi nemojte kupiti ništa ako je to jedini razlog kupovine poklona. Nisu pokloni skupocjenosti, nisu gluposti, nisu bezvrijedni predmeti koji će stajati negdje u nekoj ladici mjesecima jer bi mi ih bilo žao baciti. Zar je toliko teško pokloniti nešto zaista lijepo? Nešto od srca, nešto što ima onu pravu vrijednost?

Onaj ko kaže da ne voli poklone laže.

Znači nema te osobe na sijetu koja ne voli dobiti lijep poklon, koja ne voli da je se prijatno iznenadi  nečim lijepim. No ono što se današ dešava je da ljudi su postali toliko bezlični i neoriginalni da je sve to darivanje postalo monotono i preuzelo je ulogu neke obaveze koje se samo treba što prije riješiti. Niti se raduje onaj što poklon prima niti trud ulaže onaj koji poklanja.

Lako je uzeti novac, otići u obližnju radnju i reći prodavačici e de mi daj nešto dobro za poklon. Ili što neki rade – biraju poklon, ili bolje da kažem vrednuju ga na osnovu one etikete sa cijenom ispod. Nikakav to poklon nije.

Umorila sam se od pustih cirkusarija i sveprisutnog pitanja: "Šta pokloniti?"

Upakuj ljubav u kutiju poštovanja. Ako ti je malo ukrasi to sve osmijehom. I to je sve.

To je poklon koji zaista ima neku vrijednost. A ako ipak želiš pokloniti nešto opipljivo, materijalno slobodno osmisli i rezervni, sekundarni poklon. Napiši čestitku, a riječi izvuci iz svog srca čak i ako ti pisanje baš i ne ide. Čak šta više ako ti pisanje ne ide te će riječi imati više na težini jer će se računati trud koji je uložen u sastavljanje. Nacrtaj nešto. Izradi neku lijepu fotografiju koja će zauvijek podsjećati na neki lijep trenutak u zajedničkom životu.

Ustani ranije taj dan i pripremi doručak u krevet, skuhaj kafu i stavi papirić sa nekom kratkom porukom. Uberi buket tratinjčica ili jednu ružu. Napravi piknik na vašem mjestu, organizuj veče samo za vas uz svijeće, kokice i dobar film. Vidiš da nije teško, samo malo unesi sebe u to što radiš. Naravno da se niko neće buniti za nakit, silne bukete ili neki odjevni predmet. Ali ne razumijete da su to sve samo stvari i da ne živimo svi od materijalnog bogatstva. Stvari mogu sebi i sama kupiti, i to mnogo bolje od svih ostalih.

Ja najbolje znam šta mi treba i šta mi stoji, šta želim i šta mi se sviđa ali ja ne mogu sama sebi pokloniti trenutke.

Ne mogu sama sebi pokloniti kratke poruke koje imaju dug korijen u duši. Ne mogu sama sebi pokloniti ljubav i poštovanje onih koje volim. Ali, ja se nadam, da svojim „poklonima“ mogu biti inspiracija drugima šta treba da poklanjaju onima što vole.

Ljudi dan je žena, onih što su vas rodile, othranile, bile vam prijateljice ili su vam samo poznanice. Nemojte da od toga pravimo bauka koji će vas pojesti ako im nešto skupo ne kupite. Sjetite se, malo sebe unesite u to sve i biće dovoljno. Ali isto tako nemojte ni da zaboravite, to je jedino gore od lošeg poklona.

 

 

Komentari

Neki baner