Prljavo sivo društvo, stavovi i razmišljanja
Čitaonica Razmišljanja

Prljavo sivo društvo, stavovi i razmišljanja

Susrećemo se često sa uvjerenjem kako su danas ljudi nezainteresirani za tuđu nesreću, kako se ne žele miješati i pomoći osobi kojoj je pomoć potrebna. Počinjemo sumnjati kako se gubi humanost i kako kao rasa postajemo bezosjećajni.

Kada se web portalima počnu vrtjeti vijesti kako je muž ubio ženu, kako je žena držala mrtvo tijelo u hladnjaku, kako je mladić pretukao djevojku, kako su roditelji ozlijedili djecu, kako je netko seksualno zlostavljan i slično, u komentarima najčešće čitamo : zar nitko nije primijetio ništa sumnjivo, gdje su susjedi, zašto je obitelj šutjela…

Milijun pitanja. No, kao i svaka medalja, i ova ima dvije strane.

Svi mi znamo bar jednu umornu i preopterećenu majku koja često vrišti na svoju djecu. Ali je li to zaista razlog za pozvati socijalnu službu? Možda je u onim ostalim trenucima ona najbrižnija i najpažljivija majka na svijetu. Samo, eto, nije savršena.

Svi mi imamo susjede, prijatelje ili rođake čiji brak je konstantna svađa. Padaju teške riječi i prijetnje, lupa se vratima, bacaju tanjuri. Vi razmišljate treba li prijaviti obiteljsko nasilje, a oni na kraju dana zaspu zagrljeni  u postelji.

Ljudi koji su skloni nasilnom ponašanju nisu nasilni svakodnevno i prema svakome.

Takve osobe na van mogu djelovati potpuno stabilno, a oni stabilni mogu djelovati poput totalnih luđaka. I ima još jedna zanimljivost kod ljudi – mijenjaju se. Nekad na bolje, nekad na gore. Ali uvijek se mijenjaju. Nešto što je danas nezamislivo, sutra možda bude sasvim normalno.

I kada čujemo za takve situacije, odabiremo stranu kojoj ćemo se prikloniti. Nekad bi to bilo neupitno, znalo se tko je žrtva, a tko zlotvor. No danas… Svijet je pun osoba koje teatralno i patološki privlače pažnju. Lažnim optužbama se zadovoljava vlastiti ego, puni novčanik, sveti bivšim ili nesuđenim ljubavnicima. Stvari odavno više nisu crno-bijele. Debelo smo zagazili u sivu zonu i sve nijanse izgledaju vrlo slično.

Posljedica toga je da je ljude strah reagirati.

Ne razaznaju pravu nijansu i ne znaju procijeniti jesu li sporne situacije stvarne ili samo jako dobro odglumljene.

Tome ne pridonosi ni koristoljublje pojedinaca. Ništa lakše nego potkupiti nekoga. Pravda i moral su također u sivoj zoni. Prljavo sivoj. Ako poznaješ prave ljude, sve je moguće. Nerješive situacije se odjednom rješavaju. Evo baš danas mi je jedna osoba rekla kako je mudro biti ljubazan prema meni jer poznajem neke ljude na značajnim položajima.

Jesu li stvari zaista takve? Procjenjujemo li ljude prema njihovom statusu i prema povezanosti sa nekim osobama? Zar je zaista prestalo biti bitno kakve smo osobe? Zar je važnije gdje radimo i koga poznajemo? Zar debeli novčanik zaista rješava sve? Zar smo toliko zaglibili u toj prljavo sivoj, da ne razaznajemo više ni jednu jedinu boju?

Nažalost, odgovor na sva ova pitanja je – da.  

Ali, što učiniti da to promijenimo? Možemo li uopće? Važi li i ovdje ono pravilo da svatko treba krenuti od sebe, pa tako malenim djelima zajedno pokrenuti nešto veliko? Evo, zaista ne znam. Ako imate kakvu pametnu ideju, rado ću ju saslušati.

Komentari

Neki baner