Sergej i noćna svetiljka,
u zamku mojih zarozanih uspomena, imale su isti sjaj.
Utopljen sav u med,
sa sladunjavo opojnim ukusom,
curio je niz grubu fasadu moje istine.
Njegove kopite po asfaltu mojih rejona, odjekuju i danas.
Sergej i petrolejska lampa,
u podrumu mojih sećanja imale su isti sjaj.
U ognju leta, ledenih ruku,
dodirivao je moje napukle snove.
Ušivao je crvene maramice u naše košulje umesto srca
i zahvaljivao se Bogu na bezbolnim operacijama.
Sergej i blesak mesečine,
u ruševinama mojih opomena imale su isti sjaj.
Ozračen suncem,
pio je nebeske i moje sokove umesto vode.
Golicao istini lice labudovim perima
i smejao se,
kao dete ispred fontane od iluzije.
Volela sam tu kopiju od bleštavila,
kao da je bilo pravo.
Kome sada sijaš, Sergej???
Ja sam duša, koja sve ono što je dokači, slovima daruje, a onda oni koji imaju slične duše, emocijama ta slova osete.
Kao beba su mi dali ime Magdalena, dopada mi se, dobro me predstavlja. Nisam ja ni to ime, ni uloga koju obavljam, niti ono što sam u životu postigla. Zato se predstavljam slovima, rečima, pesmama, to je ona dubina i suština moga postojanja. Pišem isključivo nesvesno, ruka je posrednik između moje duše i papira, stoga čitajte tragove moje duše, koji će ostati i posle mene.
Komentari