Vremeplov povratak u prošlost i... ma ne hvala!
Cafe

Vremeplov, povratak u prošlost i… ma ne, hvala!

Većina nas je sklona idealizirati neka prošla vremena. Posebno školska. Sve je tada bilo bolje, ljepše, ukusnije! Mnogi bi pristali sjesti u vremeplov i isti tren otputovati u 1995. godinu. Ali je li bilo baš sve tako savršeno?

Jesu li tadašnji problemi bili manji, zato što zaista jesu bili „mali“ ili zato što ih sada gledamo iz druge perspektive?

Pokazujemo li da smo sada ozbiljniji, odrasliji zato što ispit iz fizike uspoređujemo s plaćanjem računa na kraju mjeseca? Ili baš suprotno? Možda  tako tješimo sebe jer nam se čini da smo bar nekad bili sretni ili sretniji. Možda se nadamo da ćemo utješiti vlastito dijete, kada ga brinu školski problemi. Vjerujte, neće im biti lakše preskakati vlastite prepreke sada, zato što znaju da ih u budućnosti čekaju veće i češće.  Prije ćete im tako poslati poruku da ih ni vlastiti roditelji ne razumiju.

Ako umanjimo svoje tadašnje „tragedije“, možda ćemo im dati pravo da misle kako je njima puno teže nego li je nama bilo. Zato znam, da ja svojoj djeci neću uljepšavati svoje školske dane. Neću ih niti dramatizirati. Ono što ću ja pokušati  jeste objasniti, kako svako vrijeme nosi svoje gorčine i borbe s istima.

Prevladavanje tih školskih, nas priprema za one kasnije u životu, koje ćemo baš zbog tog iskustva, lakše svladati. I neće mi biti problem priznati im da sam tada bila jednako nesigurna, jednako umorna od učenja i u jednakoj dilemi oko svojih izbora kao i oni danas. Ali ono što moraju znati je i da sam imala i nezaboravna, lijepa  iskustva. Pričat ću im o njima.

Da i ja sam imala napornu profesoricu iz kemije. I zahtjevnu iz matematike.

Učila sam nekad i danju i noću. Nisam olako dobivala dobre ocjene. Baš kao ni oni. Ali reći ću im i da sam isto tako imala profesore koji su na meni ostavili neizbrisiv trag. Pričat ću im o njima. Pričat ću o odličnom profesoru iz mikrobiologije. Čovjeku od kojega sam naučila puno više o književnosti, filmovima, životu nego o mikrobiologiji. Čovjeku koji mi je otkrio neke nove pisce, redatelje i poglede na svijet.  Koji je bio inspiracija. Na čemu sam mu vječno zahvalna.

Da i ja sam imala neuzvraćene ljubavi.

Pričat ću im o tome kad su krenuli prvi samostalni izlasci, da je krenuo i rat. I kako se sav adrenalin mojih pubertetskih izlazaka sveo na trčanje u sklonište. Prijatelji iz djetinjstva su se raselili na sve kontinente. Ja sam ostala doslovno sama. Teško je bilo sklapati nova prijateljstva kad ti se vrijeme ne mjeri satima, već na periode s uzbunom i bez nje. Nije bilo društvenih mreža.

Nije bilo interneta, koji bi pomogli. A da je i bilo, nisam ih htjela. Meni su nedostajali oni. Moji prijatelji. Nisam htjela nove. I da, činilo se da će se svijet raspasti. Iako nekako ipak nije! Najljepši period života? Teško! Ali reći ću im da nije bilo sve tako crno i kako su smirivanjem rata ipak dolazili neki novi prijatelji i nove ljubavi. Ponekad sretne, ponekad neuzvraćene. Pričat ću im kako danas znam, da je baš tako i trebalo biti. Jer da su se one ostvarile, ne bi neke druge, kasnije. Možda puno veće.

Da, bila sam i neshvaćena.

Mršava, alternativna, plavokosa, metalka, s preliberalnim stavovima za poprilično konzervativan grad na obali. Ali reći ću im, da su oni koji me tada JESU shvaćali i sada dio moga života. Pričat ću im o odlascima na prve gitarijade lokalnih, dugokosih nada! Snimanju onog crnokosog basista, iz drugog reda. Pričat ću im o studentskim zabavama i putovanjima. I neću im reći da nije bilo lijepo. Jer jeste! Bilo je nezaboravno dobro! Ali kad me pitaju  je li bilo najljepše do sada, reći ću:”Ni slučajno!”

Pokušat ću im objasniti i ono što ja u to vrijeme nisam znala; da su mi nekakvi tadašnji porazi otvarali vrata kasnijim uspjesima! Da sam imala teške periode, koji su krhku malu plavušu pretvorili u borbenu lavicu. Reći ću im da moraju shvatiti da nitko umjesto njih ne može voditi njihove bitke. Pa ni ja!

U meni će imati smjernicu ali i potporu da budu ustrajni. A oni se moraju  usuditi u njih krenuti. Baš kao što sam i ja u svoje. I jednom kad ih dobiju; nitko neće uživati u tim pobjedama, koliko oni sami! Osim možda mene!

A ako mi nakon izborenih pobjeda kažu: „Mama, ovo je najljepši period u životu!“; ja ću im odgovoriti: „Da baš! Lijepo jeste, ali najbolje vam tek dolazi.“

Jer da ste mene na kraju srednje škole pitali, je li to najljepši period do tada, rekla bih da jeste.

Da ste me na kraju fakulteta pitali, je li baš to najbolji period ikad, rekla bih, svakako. Ali rekla bih vam to i kad sam samostalno zaradila prve novce. Kad sam kupila prvi auto. Kad otišla na prvi bolje plaćeni posao. Kad sam putovala svijetom zahvaljujući tom istom poslu. Ali i kada sam promijenila karijeru u totalno drugom smjeru. Da me danas pitate živim li najbolji period života, bez razmišljanja bih vam rekla: “DA!” Imam vremena da se posvetim stvarima i ljudima  koje volim. Učim ono što želim, umjesto onog što trebam! Imam obitelj i prijatelje koje volim i koji su mi u tome podrška. Kao uostalom i ja njima.

Vremeplov povratak u prošlost i... ma ne hvala!

Pokušat ću im objasniti da nemam ništa protiv prisjećanja i uživanja u trenucima iz prošlosti.

Dobro je prisjetiti se lijepih iskustava. Neraskidivih prijateljstava, školskih uspjeha. Neka vide kako se smijem  s prijateljima i danas, 20 i kusur godina kasnije, punkerskim tulumima, na kojima se plesao pogo i prolijevalo pivo. Kako se prisjećamo svirki u klubovima koji su davno oprašnjavili. Bendova kojih se ne sjećaju ni oni koji su u njima svirali. I tako isfiltrirano, zaista i izgleda najljepše ikad. Neponovljivo!  Iako sam i tada, kao uostalom  prije i poslije u životu, prolazila kroz lijepa i ružna razdoblja.

Bilo je dana nakon kojih bih pokleknula i mislila da se nikad neću izvući. Iz one perspektive činilo se da vrijeme nikada neće proći. Nitko me nije razumio i svima je bilo lakše u tom trenutku nego meni.  Ali prošlo bi i dizala bih se. A tada bi se činilo da je samo nebo granica. Reći ću im kako zaboraviš s vremenom i stroge profesore i školska posrtanja i neuzvraćene ljubavi.

Filtriraš u glavi ono „loše“ i izbaciš. Nastojat ću im objasniti kako je razmišljanje o lošim iskustvima i briga oko stvari koje su prošle i ne možeš ih promijeniti,  potpuni gubitak vremena. Da to ne rade. Da na svoje greške i posrtanja u životu treba gledati kao prilike koje su te osvijestile i zbog kojih si stekao dragocjeno iskustvo i znanje. Naposljetku, sve ono dobro i ono teško je i meni pomoglo da budem danas ona koja jesam.

A ako me pitaju jesam li ja jedna od onih koja bi isti tren sjela u vremeplov i vratila se u neko prošlo vrijeme, odlučno ću reći: NE!

Htjela bih da shvate koliko sam zahvalna na svakoj sekundi moje osobne povijesti, jer su mi  ta iskustva pomogla da mogu uživati u sadašnjem trenutku i reći sretno, da upravo sada, s njima,  živim najbolji period svoga života!

Izvor: Mogu i točka

Komentari

Neki baner