Vrijeme odricanja i ostale nebuloze od kojih pati običan puk
Cafe Popularno

Vrijeme odricanja i ostale nebuloze od kojih pati običan puk

Posljednjih me je dana već desetak osoba pitalo čega sam se odrekla u korizmi. Svi oko mene su se, naime, mahom poodricali čokolade, slatkiša i cigareta, nešto manje alkohola i kave, pa je nervoza na vrhuncu, a korizma je tek počela.

Do Uskrsa će se vjerojatno poubijati. A poslije Uskrsa otrovati cigaretama, dobiti dijabetes od silnih čokolada ili se pristojno obliti alkoholom. Zar je poanta ustezanja i odricanja vraćanje na staro u još većoj mjeri?

Susjed Tihomir puši tri kutije cigareta dnevno, crkvu posjećuje tri puta godišnje, ali mi veli da se (kao) odrekao ljubljenih mu cigareta. Žena ga natjerala, jer se „mora“ nečeg odreći u korizmi, a on mi u povjerenju govori kako zapali cigaru kad ona ode spavati. Razmišljam kako sam ga prije neku noć, čvrstog u vjeri, vidjela kako puši na balkonu i cvokoće od hladnoće.

Moja S. odrekla se kave.

Sad pije čaj, pati od pulsirajućih migrena i ne smiješ joj se obratiti prije podneva, jer bi ti mogla učiniti nešto nažao. Kaže, bolje da se odrekla seksa, ne bi primijetila nikakvu razliku. U crkvu ne ide, jer „ne razumije uopće što župnik priča“. „Sve neke metafore, stara moja, nisam ja za te akcije“. Pitam nju zašto se odriče, veli da nema pojma, malo da se očisti od kofeina.

Majku mu, pa valjda moraš imati razlog.

Zar je moguće da je vjera toliko iskomercijalizirana da je i njezino prakticiranje postalo stvar trenda, a korizmeno razdoblje prilika za detoksikaciju, a ne učvršćivanje vjere. Moraš ići u crkvu, moraš se odricati u korizmi. Vjeruj na zapovijed ili zato što drugi to čine. Prakticiraj vjeru radi vjere, ne zbog osobnog uvjerenja, zbog osobne predanosti nečemu višem, u koga ili što svatko od nas vjeruje (ili ne vjeruje) na svoj način. I umjesto da budemo bliže Bogu, sve se više udaljavamo od njega.

Osobno sam vjernik, no vjeru u Boga odvajam od crkve kao institucije.

Za mene se vjera ne mjeri prisutnošću u crkvi, već prisutnošću Boga u životu svake osobe koja je odabrala vjerovati u njega. Molitva neće vrijediti više ako je izrečena u crkvi, greška neće biti manja ako je ispovijeđena župniku. Naprotiv. Najiskrenije su one molitve koje izgovorimo ispod glasa, u crkvi vlastitog srca, a svaku grešku prvo moramo moći oprostiti samom sebi, da bi mogli oprost tražiti od nekog drugog.

Da me ne bi krivo shvatili, ne želim omalovažiti svakog tko iskreno i u vjeri redovno odlazi u crkvu, dapače, u potpunosti podržavam svaku predanost u životu. I sama volim tišinu prazne crkve kada uđem u nju posve neplanirano, sjednem u klupu i odvojim vrijeme za svoj razgovor s Njim.

No, licemjerje je ono što me bode u oči.

Bodu me u oči oni koji se svakog blagdana guraju u prve redove u crkvi i skaču svećeniku u zagrljaj da bi prvi u usta utrpali svoj komad hostije koji odmah po izlasku iz crkve, ispljunu sa salvom psovki i ogovaranja.

Bodu me u oči lažni moralisti i dušobrižnici koji su veći katolici od Pape, koji znaju molitvenike naizust, a opet su potpune neznalice kada je u pitanju humanost i dobrota. Misle kako su im svi grijesi oprošteni, jer imaju „svoje“ mjesto u crkvenoj klupi, grijehe sabiru u plave kuverte i lemozine i ispovijedaju se po šabloni, a ne po srcu.

Takvi se u korizmi odriču trivijalnosti da bi se dokazali drugima, jer se sami sebi već odavno ne smiju pokazati i priznati kakvima doista jesu. Ne odriču se laži, licemjerja, lažnog morala. Upiru prst u one koji nisu bili na nedjeljnoj misi, a sami poslije iste odu na kavu s ljubavnicom (imam primjer i za to, nažalost).

Vrijeme odricanja i ostale nebuloze od kojih pati običan puk

Zbog svega rečenog, ja sam se ove Korizme odlučila odreći gubljenja vremena – na nebitne stvari i nebitne ljude.

S tim da sam to odlučila učiniti trajno, jer me daleko više truju od bilo kojih cigareta ili alkohola. Koštaju me živaca i vremena, čine da se uhvatim kako u dva ujutro ležim u krevetu i razmišljam što je netko htio reći ili zašto je napravio ono što je napravio.

Iste te nebitne stvari i nebitni ljudi učine da se ja osjećam loše umjesto njih i nabijaju mi osjećaj krivice. Dosta je bilo. Vrijeme je odricanja.

Za početak sam pojela jedan mali „Twix“ i stisnula malu crvenu slušalicu na zaslonu zvonećeg mobitela.

Komentari

Neki baner