Neka te proljeće odnese
Cafe

Neka te proljeće odnese

Hej L,

Prošlo je poprilično vremena od kad sam ti zadnji put pisala. Proljeće je. Još jedno u nizu onih što kroz vjetar koji donosi miris procvale prirode, ne donosi i zvuk tvog smijeha. A da ti budem iskrena, taj zvuk mi je i onako već izblijedio u sjećanju.

Zapravo, sva sjećanja na tebe su postala mutna i siva, kao i današnji dan. Do sada nas je sunce grijalo svojim zrakama a u moju sobu se probijalo ostavljajući sa sobom zlatne tragove topline  i nade u neka bolja sutra. Nade kakvu samo proljeće budi u nama.

Ali u ovome trenutku, ovo sivilo vani me podsjeća na tebe. Tihog i nedorečenog.

Ne znam hoće li se u jednome trenutku tama spustiti nad nas i preplaviti nas kišom, ili će se ovo sunce što se stidljivo skriva iza oblaka, napokon probiti i ponovno nas obasjati svojom toplinom. Baš kao što s tobom nekad nisam znala da li sivilo u tvojim očima donosi brigu i tugu, ili će onaj osmjeh što ti titra negdje u kutu usana, pobijediti tvoje demone koji su te iz dana u dan sve više preuzimali…

I premda su sjećanja na tebe još uvijek bolna i na momente mi izbiju zrak iz pluća i ponovno se, na trenutak nađem na onome mjestu na kojemu si me i ostavio onog jesenjeg jutra kad si odlučio razbiti moje srce na tisuće i tisuće malih komadića, ni ne trepnuvši, ipak im ne dopuštam da me preuzmu.

I možda je još potrebno vremena prije nego li sjećanja u potpunosti izblijede.

I možda ću još suza proliti kad me vrijeme poput ovog današnjeg podsjeti na tebe, i srce će brže zaigrati kad u nekome strancu prepoznam tvoje obrise, ali jednog dana ću te pustiti u potpunosti.

Jer premda si svojim dolaskom u moj svijet unio sunce i radost, napuštajući ga, za sobom si ostavio oluju i bol. Oluju koja napokon jenjava. Baš kao i zvuk obećanja koje nisi imao snage ispuniti.

I dok proljeće svojim mirisima i toplinom krpa moje srce komadić po komadić, dopuštam mu da te s vjetrom odnese  tamo negdje daleko u svjetove u kojima ljubav ne postavlja toliko pitanja i gdje riječi nisu samo riječi. Negdje gdje voljeti te ne znači skupljati krhotine duše.

Neka ovo bude zadnje proljeće s prizvukom tvog glasa i riječi koje su ostale nedorečene.

Iako si u mom srcu ostavio neizbrisiv trag, a u onim nezakrpanim dijelovima i dalje živi ljubav upućena tebi, sebe ipak volim više. I zato dopuštam proljeću da te nakokon odnese.

Komentari

Neki baner