Ježeva kućica (Branko Čopić)
Klasici

Ježeva kućica (Branko Čopić)

Imam dvadeset i još malo godina i u rukama držim slikovnicu.

Samoinicijativno, čitam je onako, za sebe. Iako oduvijek smatram da je pomalo smiješno reći da se slikovnica čita, ovu u rukama držim s velikim poštovanjem, gotovo onako kako držim Tolkiena. Kupila sam je prije nekoliko godina, kao odrasla osoba, darujući je samoj sebi jer, zašto ne? Moja obitelj smijala se tom potezu jer „odrasli ne uživaju u dječjim pričicama“. Odlučila sam dokazati suprotno.

Činilo mi se sasvim ispravnim potezom kupiti je.

Znam, možda sam pritom postala mainstreamerica, s obzirom na to da je Ćopićevo remek-djelo danas postalo predmetom žestoke rasprave onih koji ga favoriziraju i onih koji ga niječu o tome je li riječ o kanonskom djelu i je li to uopće djelo vrijedno čitanja među hrvatskim učenicima.

Priznajem, ne sjećam se čitanja ove slikovnice u mlađim danima. U magli mi je ostala njezina naslovnica koja je stajala na policama naše osnovnoškolske knjižnice.

U vrijeme kada sam je trebala čitati, nisam je čitala.

Čudesna bića, prekrasne princeze i fantastična putovanja u potpunosti su zaokupljala moje šestogodišnje romantično srce pa mi ni na kraj pameti nije bila „tamo neka priča o ježu“.  Danas razmišljam malo drugačije.

Osim prekrasnih ilustracija akademskog slikara Vilka Glihe Selana i rimovanih stihova iz 1949. godine, ljepota Ćopićeva Ježurke Ježića (kojemu, doduše, zamjeram zanimanje lovca) leži u njegovoj odanosti svojemu domu, skromnosti i jednostavnosti života koji donosi sreću:

„Al’ jež tvrdoglav,

osta pri svom.

”Draži je meni

moj skromni dom!”“

Ježeva kućica (Branko Čopić)

Uz snažnu metaforizaciju životinja (odanog kućanskog tipa Ježurke, prepredene lije, agresivnoga vuka i potkupljivih lakomca mede,  proždrljive divlje svinje), ova basna naglašava i netoleranciju prema drugačijima te osobinu zavedenosti neistinitim informacijama (baš kako to čine divlje životinje koje vjeruju da Ježurka u svojoj kućici skriva blago pa govore):

„Poći ću s vama,

jer volim šalu,

hoću da vidim

ježa –

budalu!“

Neshvaćeni Ježurka Ježić ostaje svoj, slobodan, poštujući vlastiti dom i kuću, ali i vlastite stavove, ukazujući na važnost pozitivne slike o samomu sebi i vlastitom životu:

„Ma kakav bio

moj rodni prag,

on mi je ipak

mio i drag.

Prost je i skroman,

ali je moj,

tu sam slobodan i

gazda svoj.“

Priča o Ježurki mogla bi se primijeniti i na današnji život ljudi koji je odan društvenim mrežama. Mogla bi se i povezati sa stvaranjem pogrešnih slika i vjerovanja o životima pojedinaca, u kojima se iskrivljava jedinstvenost i posebnost, a prikazuje se samo ono privlačno, očekivano, ono što fascinira „publiku“. Ježurka je svojevrstan junak koji nam je potreban i danas, dokaz da možemo i moramo ostati svoji i živjeti život ispunjeno, ali ispravno.

Ježeva kućica (Branko Čopić)

Životi njegovih napadača, divljih životinja koje žive „od skitnje i pljačke“, kojima Ježurka predviđa nesretnu sudbinu („i svršit ćete – naopačke!“), a i sami je prekasno uviđaju („Sad vidim i ja, jež ima pravo!“), završavaju otužno. Njihove najželjenije i gramzive ciljeve, po uzoru na izreku „Sve se vraća, sve se plaća.“, odnosi zlo na kojemu su zasnovani. Jež predstavlja i pozitivno i zdravo razmišljanje udaljeno od oholosti i pohlepe, pa i razmišljanja inspiriranoga zloćom.

Još jedan razlog otvaranja ove priče nešto je aktualniji.

Moje misli intenzivirao je nesretni događaj u kojemu je nesretni splitski jež Ježurka okončao svoj mladi život pod stopalima učenika osmoga razreda. Istina, nije umro istoga trena. Njegova agonija potrajala bi i duže da nisu naišla djeca koja su se suprotstavila nasilnicima i predala ježa veterinarima. Mali bodljikavac nije doživio sretan završetak, na žalost svih nas koji smo pratili priču. Zašto su mladi tinejdžeri odlučili skončati život ovoga šumskoga bića? Vjerojatno nikad nećemo doznati.

No u ime njegova izgubljena života, odlučila sam večeras pročitati slikovnicu „Ježeva kućica“.

Ovaj tekst pišem u čast malog splitskog Ježurka, ali i u nadi da će neki mladac pročitati ovaj tekst i potruditi se da izbjegne ružnu sudbinu lisice, vuka ili medvjeda i promisliti o onomu što gubimo uništavanjem. A ne gubimo materijalno, gubimo sebe. Uništavanje i rušenje je lako. Graditi? Eh, to je zadatak. Graditi treba. Bolji svijet. Bolji život. Bolju budućnost. Boljega sebe.

Ni splitski Ježurka ni ova slikovnica nisu samo ono što na prvu predstavljaju. Oni su znatno više. Oni su priroda koju treba sačuvati, djetinjstvo, uspomena, mir doma, bogatstvo življenja, topli zagrljaj i čistoća duše koju tijekom života lako možemo izgubiti. Nemojmo. Molim vas, nemojmo.

Izvor: Patuljasta Šmu

Komentari

Neki baner