Dok mi ne postane svejedno...
Poruke mudraca

Dok mi ne postane svejedno…

Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.

Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati ispasti budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.

Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovo ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.

Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe: možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja.

Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati Njezinom prisutnošću.

Želim znati jesi li dovoljno snažan živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom mjesecu: “To!”

Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.

Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.

Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši.

Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.

Oriah Mountain Dreamer

Ljudi uglavnom ne žele obaveze. Ne žele da im se postavljaju pitanja. Ne žele polagati drugima račune, čak ni onima koji su uključeni u njihove izbore. Ne žele odgovornost. Ne žele kontrolu, ne žele da ih itko sputava. Ljudi žele slobodu.

S druge strane, oni koji istinski osluškuju tuđe potrebe, još su u manjini.

Većinom ne pratimo tuđe signale kojima nam daju do znanja da nisu okej i ne trudimo se s vremena na vrijeme proniknuti ispod tuđe kože, čisto da bismo ga razumjeli. Da bismo shvatili neke njegove postupke koji nas se dotiču, između ostalog. U tom vrtlogu vlastitog narcizma i egoizma ne doživljavamo drugu stranu. Omalovažavamo njezine osjećaje, ne doživljavamo ozbiljno njezine riječi i ne poštujemo njezinu osobnost.  Oglušujemo se i zatvaramo oči.

Druge uzimamo zdravo za gotovo kada mislimo da ih posjedujemo i kada ne shvaćamo da se već idućeg trenutka može sve promijeniti. Da preko noći sve može nestati.Kada jedna strana smatra da je prisutnost druge strane nešto najprirodnije, najčešće prestaje pokazivati koliko je vrednuje ili poštuje.

Zato druge često tretiramo kao komad namještaja na kome se uvijek i bez sumnje možemo nasloniti.

Kao gnijezdo u koje se uvijek sa sigurnošću možemo vratiti i odmoriti, ne vodeći računa da ga je vjetar već poprilično razbucao i da je grana na kojoj se ono nalazi odavno napuknuta i trula.

I zato se jedni umore i otupe od pokušaja da ih netko razumije, doživi i shvati ozbiljno, a drugi se počnu osjećati kao u kavezu. Sva pitanja su odjednom suvišna, a svaka ozbiljnija rasprava znači teror. I tako svatko kreće svojim putem, dolazi do otuđenja jer se negdje usput smetnulo s uma da je svaki odnos dvosmjerna ulica.

„Neki ljudi napuste raj, da bi došli do raja. I prođu kroz pakao.“ (N. D. Walsch)

Ali, nerijetko kada dobiju svu slobodu ovoga svijeta, odjednom im ta sloboda sve manje treba.

Kada ostanu sami sa sobom i kada ih nitko mjesec dana ne pita: „Kako si?“, pomislit će da nikog nije briga kako se osjećaju. Kada ih dva mjeseca na ulici baš nitko ne pogleda, ne osmjehne im se ili im ne uputi neku lijepu gestu, smatrat će da su zapostavljeni i da nešto sigurno s njima nije u redu.

Kada ih baš nitko godinu dana ne upita: „Gdje ćeš i hoćeš li se vratiti?“, osjetit će kako nikom nisu potrebni. Kada ostanu lišeni svih pitanja, uskraćeni brige svojih bližnjih i zanimanja onih koji su im važni, tada shvate da im odjednom taj osjećaj zamjenjivosti i činjenica da baš nikog nije briga što radiš, čime se baviš i kada ćeš se vratiti i nije najprivlačniji. Odjednom više nismo sami sebi dovoljni.

Sve možeš dok mi ne postane svejedno. Poslije toga ne možeš ništa.

Primjećujem u zadnje vrijeme da se sve više ljudi trudi da im postane svejedno. Smatra se da oni kojima je svejedno bolje upravljaju svojim životom i nad njima nitko nema moć. Oni kojima je svejedno objektivniji su i racionalniji. Međutim, je li cilj da nas baš ništa ne dotiče i ne zanima u suštini?

Je li cilj postati imun na osjećaje, ili još drastičnije, je li cilj riješiti se svih osjećaja koje imamo, kako bismo eventualno manje patili, kako se ne bismo morali mijenjati, kako bismo se zaštitili od razočaranja ili kako bismo lakše gazili sve pred sobom?

Slažem se da neke stvari treba otpustiti. Da nije svrha kontrolirati nekontrolirano i zadirati u tuđe odluke. Ali  ljubav i „svejedno mi je“, ne idu u istu rečenicu.

Dobro je dok osjećaš. Mržnju ili ljutnju ili bijes ili tugu. I dobro je dok te zanima, dok želiš upoznati tko se krije iza fasade i dok želiš doprijeti i do skrivenih kutaka njegove ili njezine duše. Ali, kad te više nije briga ni gdje je, ni s kim je, kad ti ništa ne znači ni kad će doći ni što će reći i učiniti, kad ti nije stalo do toga kako se osjeća, od čega strahuje i čemu se nada, to više nije ljubav. Jer ljubav i ravnodušnost ne idu ruku pod ruku. Jer suprotnost ljubavi nije mržnja.

Suprotnost ljubavi je ravnodušnost.

Komentari

Neki baner