Jezik roda moga ili kako sam krenula na tečaj Hrvatskog jezika
Cafe

Jezik roda moga ili kako sam krenula na tečaj Hrvatskog jezika

Zapozorje.

Oznak.

Bilješkinja.

Tri novoprihvaćene i nagrađene hrvatske riječi za 2019. godinu.

Pročitala sam ih i instant se preznojila. Ne znam što znače, a smatrala sam se pismenom. Zapozorje? Možda nešto kao praskozorje? Obzorje? Ne, ništa od meteoroloških i vremenskih značenja, kažu jezikoslovci.

Zapozorje je nova najbolja hrvatska riječ i zamijenit će mrski nam backstage. Nema više onog – popularna glazbena grupa susrela se s obožavateljima u backstageu. Ne, ne. Autogrami se dijele u zapozorju. (I)za pozornice. I sigurno neće dijeliti autograme, jer ni to nije u duhu hrvatskog jezika. Predlažem vlastopis ili možda vlastoručnjak. Ne usudim se pomisliti što bi zapravo dobila da zatražim ovo drugo.

No, dobro. Tu je i oznak, druga najbolja hrvatska riječ. Trebate pomoć?

Dakle: poznati hrvatski modni oznak “Hippy garden“ predstavio je novu kolekciju haljina. Još ništa? Oznak = brand. Oznakovljenje = brandiranje. Ja = trebam tečaj iz hrvatskog jezika. Mislim, lijepo je težiti čistoći hrvatskog jezika, no tanka je granica između čistog hrvatskog i čiste gluposti. I novotvorenice valjda trebaju biti razumljive širokoj masi, ne samo nekolicini jezikoslovaca.

Evo sjajnog primjera vrlo razumljive nove riječi: prije nekoliko godina za hrvatsku je inačicu riječi penis predložena riječ milokliz. I dala bih se kladiti da vam za nju nije trebalo previše razmišljanja. Također, netko je išao toliko detaljno da je za toaletnu školjku dao vrlo živopisan, no također i vrlo nedvojben prijedlog – okologuzni govnogutač. Sve je jasno.

Ali zapozorje, oznak, a ne tako davno i zatipak? S tim i pismeni imaju problema, oni sa inače slabijim poznavanjem pravopisa (a mnogo ih je, dovoljno je samo čitati komentare na facebooku), vratit će se ekspresno u prvi razred osnovne i slovkati abecedu. Usput, zatipak je tipfeler, čisto da znate ukoliko mi pronađete koji.

Bilješkinja kao „the riječ“ broj tri označava javnu bilježnicu.

Veli autorica da se u njoj probudio neki inat (?), pa joj je zasmetala riječ javna bilježnica. Ispada da je riječ o osobi koja tamo negdje hvata neke bilješke, a ne da radi određen, vrlo konkretan posao. No, ne mogu ulaziti u procjenu jezičnih stručnjaka koji su „amenovali“ ove nadasve zanimljive prijedloge.

Stavit ćemo ih u aktivno korištenje zajedno sa brzogrizom (fast food), dvokriškom (sendvič), raskružjem (kružni tok), rječarenjem (rafting), vitičnikom (@) ili skutnikom (laptop) – meni osobno najdražom riječi. Jer nema ljepšeg osjećaja nego kad uzmeš svoje prijenosno računalo (naročito ako ima dodirnik iliti touch screen) i staviš ga u skute, pa napišeš neki vrhunaravni tekst, sav pun čistih hrvatskih riječi i istodobno nepoznavanja elementarnih pravila pravopisa, poput č/ć, dž/đ ili ne daj Bože ije/je.

Kao što sam već napomenula, facebook je pravi rasadnik hrvatskog našeg svagdašnjeg, pa tako većina komentatora ima ozbiljan problem pronalaženja točki i zareza i njihovog ispravnog pozicioniranja u rečenici, pa će vam ubiti milijune sivih stanica rečenicom koja ima šest redaka, a točku samo na kraju. Članove kluba „hrvacki“, „precjednica“ i „sumljam“ neću niti spominjati.

Ali važnije je znati pravu riječ nego je znati pravilno napisati, ne?

Mnogi od nas jako vole koristiti emotikone, no i to ćemo morati prilagoditi. Prvo, nije emotikon, nego osjećajnik, pa zapamtite to prije nego lupnete po tipkovnici jednu od onih malih žutih glavica.

Kako bilo, novotvorenice i pohrvaćivanje određenih, ustaljenih izraza postao je vrlo moderan „sport“ posljednjih godina. Prekretnica su bili oni brzoglasi (telefon) i zrakomlati (helikopteri). Otada je smišljanje riječi krenulo poput lavine. I taj hrvatski jezik kojim se toliko dičimo postao je predmetom sprdnje, kao da su se svi natjecali tko će smisliti apsurdniju i gluplju riječ.

U zemlji u kojoj kojekakvi pravopisni priručnici izlaze svako malo, u kojoj još uvijek nije jasno piše li se neću zajedno ili odvojeno i u kojoj je „Ježeva kućica“ nepodobna lektira, izmišljanje nes(p)retnih novih riječi otišlo je u posve pogrešnom smjeru. Jer, tvorba novih riječi jest potrebna da bi se jezik razvijao i obogaćivao, no ne i da bi pretjerivanjem ta promjena postala groteskna.

Jezik roda moga ili kako sam krenula na tečaj Hrvatskog jezika

Možda bi se ipak trebali pozabaviti sa (ne)pismenošću od koje boluje veliki postotak hrvatskog puka, a isti ti koji su samo korak više od potpisivanja prstom, najglasniji su kritičari. Ne tako davno, na jednoj od društvenih mreža, jedna me gospođa stala uvjeravati kako sam napravila elementarnu pravopisnu pogrešku napisavši kao ime grada Beli Manastir.

Naime, ona je ustrajala pri tvrdnji da je po hrvatski Bijeli Manastir, a Beli Manastir da je srpski. Uzalud moja objašnjenja da je riječ o službenom imenu grada; sva su uzalud otišla negdje put Pleternice i jedne gospođe sa viškom slobodnog vremena i manjkom elementarnog znanja.

Zato dragi moji čitatelji/ice Aobjavnika (objavnik = portal, sad ćemo i ime morati promijeniti), evo jedne poruke u duhu hrvatskog jezika – ne dajte se obeshrabriti raznim ispraznicama, jer budućnost je ipak nadonosna- sve dok u rukama držimo olovke, skutnike i zaslonike i imamo štogod pametnog za reći i napisati.

Komentari

Neki baner