Budi svoj, al' ne previše
Cafe

Budi svoj, al’ ne previše

Znaš li za onu igru dok netko želi da budeš svoj i da mu kažeš svoje mišljenje, a onda se uvrijedi? Ma da, sigurno znaš, popularna je. Pobjednik je onaj koji zadnji završi na psihijatriji.

Ne, ali sad ozbiljno.

Što je to s ljudima? Kažu ti nek’ budeš svoj, a onda se predomisle čim jesi svoj. Žele čuti tvoje mišljenje, a kad ga kažeš – šok i vjeverica.

Oduvijek sam htjela iskoristiti tu izlizanu foru s vjevericom koja više uopće nije smiješna, ali nema veze, pustite me da budem svoja. Ili se to ne smije? Ha čuj, sigurno bih imala više čitatelja da pišem samo ono što bi ljudi htjeli čuti, ali majka se redovito ljuti na mene zato što uvijek biram „teži“ put pa neka i sad bude tako. Nećemo danas razbijat’ rutinu. Ma zapravo, ne ljuti se ona; ona samo brine, ali majka je, to joj je u opisu zanimanja.

Tko zna kakva ću ja biti budem li ikad imala djecu.

Ona se još i dobro drži s obzirom da ima dijete koje redovito preispituje i pobija svaku društvenu normu koja postoji. Što zapravo nije loše, ali je loše dok to radiš živeći u malenom mjestašcu pokraj malenog Čakovca. Malograđanski mentalitet je gadna stvar. Vjeruj mi.

Gadna stvar su i ovi paradoksalni ljudi koji žele čuti što misliš, što te muči, i zašto te to muči. Bilo bi super da na tome stane pošto se već ponadaš da ih stvarno zanima, ali ne! Ne zanima ih, ili možda zanima, ne znam. Moj mozak to ne može procesuirati. Uglavnom, prvo ostanu šokirani zašto si rekao to što si rekao. Zatim protumače na neki svoj način i fulaju svaku poantu koju si rekao. Na kraju si ti kriv. Sve što ti ostane su upitnici iznad glave.

Ili ne daj Bože da kažeš što ti se ne sviđa kod njih.

U tom trenutku se odmah otvara posebni krug pakla samo za tebe. „Kako mi možeš to reći?!“ A vidiš da mogu. Rekli bi nek’ paziš što želiš jer bi se moglo ostvariti. To ti vrijedi i dok nekog pitaš što misli.

Budi svoj, al' ne previše

Ne možeš htjeti da netko bude svoj i da ti kaže što zaista misli, a onda ga osuditi jer je svoj. To nema veze s vezom. Ili želiš ili ne želiš, ne možeš i ovce i novce.

Joj, da, sad sam se sjetila još jedne hodajuće glavobolje.

Ljudi koji ti uporno nameću svoje stavove i mišljenja te ih ti kao jedna zdrava, zrela osoba prihvatiš. Sve super, nema problema. Problem nastane tek dok uđeš u raspravu s njima i kažeš im nešto svoje što se kosi s njihovim. Hoće li oni to prihvatiti kao zdrave, zrele osobe? Naravno da ne. Nabrojat’ će ti tisuću razloga zašto je njihovo razmišljanje bolje i još će te okriviti jer si daješ za pravo imati mišljenje.

Poanta? Ne znam, jednostavno nemoj ulazit’ u rasprave s njima ako ih već ne možeš izbjegnuti. Mirnije ćeš spavati, vjeruj mi. Naučila sam na teži način.

Zaključak ovog teksta? Budi svoj, al’ ne previše da ne bi slučajno povrijedio nečije osjećaje. Kog briga za tebe i tvoje osjećaje. Ti ih ne smiješ imati i nemoj da ti uopće pada na pamet iznositi svoje mišljenje u javnosti ni bilo gdje drugdje jer to što ti na kalendaru piše da je 2019. su samo brojke. Idi rađe heklati ili nešto. Radi nešto korisno.

Šalim se.

Reci ti njima sve što misliš. Osim ovim hodajućim glavoboljama, pred njima šuti za svoje dobro. Što se tiče ostalog; reci, viči, vrišti! Ako ti nešto smeta, reci! Ponovi i tisuću puta ako treba, a ponekad zaista treba jer, eto, ljudi. To je tvoje pravo i nikakva društvena pravila ti ne mogu oduzeti slobodu da osjećaš i da kažeš glasno ako se zbog nečeg ne osjećaš dobro, ako misliš da bi nešto moglo biti bolje.

To je ljudski i to je jedino što je pravo, a ako će se netko uvrijedit’ zbog tog… E pa, mislim da problem definitivno nije u tebi.

Komentari

Neki baner