Naivnost

Konačno je sunčano i toplo, dan je idealan za sjediti u dvorištu, uživati u nekom kvalitetnom štivu i ispijati hektolitre kave. Ali ja sjedim u  polutami svoja četiri zida i pokušavam zadržati suze….

Nekoć, ne tako davno, bila sam jedna od onih ful naivnih osoba. Vidjela sam dobro u apsolutno svima i vjerovala sam u svaku lijepu riječ i svaki topli osmjeh. Ne znam kad i u kojem trenutku sam prestala biti takva.

Ne znam koliko puta mi je moja naivnost slomila srce i natjerala me da ronim suze… Niti znam u kojem sam ju trenutku zamijenila oprezom i nepovjerenjem.

Negdje između djevojke koja sam bila i djevojke koja sam htjela postati, izgubila sam dio sebe.

Izgubila sam taj naivni dio koji me na momente užasno iritirao jer mi je donio nebrojene patnje, ali je isto tako bio neiskvareni dio mene. Onaj dio koji je vjerovao u bajke i sretne završetke, dio koji se borio za ono malo dobrog što čuči i u najgorem zlu. Dio koji je vjerovao da iznova pružati šansu ljudima koji su nas povrijedili, znači dati im šansu da budu bolje osobe.

Ali više ne dajem šanse… Sada sam oprezna. Nepovjerljiva…

Promatram ljude i samo čekam trenutak kad će pokazati svoje pravo lice. Ne pružam svoje srce na zlatnome pladnju, već ga držim čvrsto zatvorenog iza visokih glatkih zidina. Bez da ikome pružim mogućnost da mu se približi.

Ne znam da li mi se sviđa ta nova osoba puna strahova i nepovjerenja… Ne znam ni da li se mogu nositi s time da je ta nova osoba netko tko će povrijediti one koji pokušavaju probiti te zidine…

Fali mi ona stara ja, ona koja bi radije sama bila povrijeđena nego da vidi nekoga drugog da se pati, pa makar i na trenutak. Ali mislim da je ta osoba zauvijek nestala… Nestala je zajedno sa svim prolivenim suzama i svim krhotinama koje su ostale za ljudima u koje sam naivno vjerovala.

Komentari