Sreća dolazi iznutra..., Selo i selske priče ili kako ljudi mogu biti zatucana zlopamtila
Cafe

Selo i selske priče ili kako ljudi mogu biti zatucana zlopamtila

Potječem iz malenog mjesta pored Zagreba. Ta metropola zvana Zagreb ponekad i nije metropola, sve više mi se čini kao postojbina ljudi vrlo uskih vidika, čast izuzecima. Ti uski vidici su toliko uski, kao kad napola žmiriš, pa vidiš samo ono malo ispred sebe, ali okolo sebe nikako. Ne može svatko imati širom raširene oči, za to je potrebna velika hrabrost.

Grad, selo, sve je to isto. Iako vrlo često radimo distinkcije između seljaka sa sela i gradskog čovjeka iz grada, sve što ih razlikuje možda je stil oblačenja i način na koji prezentiraju sami sebe. Ostalo je isto, isti mozak, iste priče, ista načela.

Ja sam odgojena kao seosko dijete. Mi nismo imali privilegiju da odrastamo u anonimnosti jedne velike gradske četvrti, nama su susjedi gledali kroz prozor i kad je bilo povoda i kad ga nije bilo. Sjećam se navlačenja roleta navečer, jer, ono, mrak je a svjetlo je u kući, svatko može vidjeti kroz prozor što radimo.

Kao dijete, mogao si biti najgori na svijetu, ali stare babe na cesti si morao pozdraviti, jer inače si ušao na crnu listu kao neodgojen i nepristojan. Ako si bio najgori na svijetu ali si sve susjede pozdravljao sa smiješkom, onda stare babe nisu dale govoriti protiv tebe. Bio si zaštićen u „bapskim“ očima, cijeli svijet je bio tvoj. Ti si bio pristojan dječak, ili djevojčica, iako se u kuloarima pričalo da ti je mater kurva a otac pijanac.

Zavjese su se navlačile redovito, baš kao što su se redovito i prale, da ne bi susjeda prokomentirala da su ti prljave. Drugi dan cijelo selo bi pričalo o tvojim prljavim zavjesama a ti bi se crvenio od srama čekajući autobus za posao. Selo gleda. Selo sve zna.

Jednom sam, dok još nije bilo interneta i YouTube-a, prisustvovala svađi dviju seoskih baba oko navodno ukradene paprike s vrta.

Nakon 15 minuta vrijeđanja, jedna je drugoj rekla: „Ti ćeš meni nešto govoriti, a sjećaš se poslije rata (op. A. II svj rata) kad ti je Štef Frkačkin kroz prozor potajno dolazio…“ a ja mislim, kakve to sad veze ima s ukradenom paprikom i činjenicom da je 21. stoljeće.

Selo pamti. Selo pamti pokoljenja unazad, ratove i stoljeća unazad. Babe znaju tko je koga ubio i tko je krao, i čiji djed je bio čiji ljubavnik.

Zato dobro navuci zavjese i nabaci krasnu masku kad pričaš s ljudima, jer ljudi sve znaju i sve pamte.

Nemoj im dati povoda da posumnjaju da i ti imaš svoj život i svoje probleme. Nemaš pravo na to ni na selu ni u gradu, jer problemi su tu da se skrivaju, guraju pod tepih i eventualno u nedjelju pred crkvom prišapnu, onako kao tajna, najbližoj susjedi ili nekome tko je naoko od povjerenja.

Za dva dana svi će komentirati tu tvoju tajnu, bez obraza i ikakvih načela, jer svi su pozvani da komentiraju, i svi znaju kako je najpametnije to riješiti, osim samoga tebe. Ti si glup jer si prvenstveno uopće upao u problem, a zatim ga ikome u povjerenju rekao. Ovo je ironija, ne ozbiljan savjet.

Dakle, mrzim selo i grad. Mrzim babe. Pod babe, ne mislim ženske osobe u određenim godinama. Mislim na one kreature koje imaju možda tridesetak godina ali mozak obične kokoši. Koje jedva čekaju da uz kavu prokomentiraju nešto što ih se uopće ne tiče, a kad ih odbaciš jer su tračale i bile zlobne, onda se osjećaju životno ugrožene i grizu još jače. A ponekad grizu toliko da su u stanju izmisliti najnevjerojatnije priče i uvjeriti u njih svakoga tko je na istom nivou kao i one.

Što se mene tiče, ja sam se i od sela i grada odavno maknula.

Iako odgojena kao seosko dijete, u meni je čučala jedna velika kozmopolitska duša. I na kraju sam i završila u kozmopolitskom gradu, u kojem nitko nije baba. Sve ljude koji su se ponašali kao babe ili mi na bilo koji način nanosili zlo, komentiranjem ili zlobom, jednostavno sam odrezala iz svojeg života. Kad to tumorsko tkivo odstranite iz vaših života, otvarate prostor nečemu nevjerojatnom, a to su pravi prijatelji, to su kvalitetni ljudi puni podrške i ljubavi.

Kad se okružite pozitivnim, pravim prijateljima i poznanicima koji vas podržavaju a ne osuđuju, onda je cijeli svijet vaš. Događa se u tom trenutku prekrasno otkrivenje, zaboravite od kud ste potekli i jednostavno narastete kao osoba.

Kad prerežete tu vrpcu koja vas steže oko vrata, vašu okolinu koju rođenjem niste birali, neke prijatelje koje ste pogrešno odabrali, tu postajete slobodni. Skidate konačno masku koju su vas učili da imate pred svijetom i postajete ono što jeste – svidjelo se to nekome ili ne. Više vas nije briga što će selo reći jer selo vam više nije uopće bitno. Prezirete sitne duše i radujete se novom životu. Odjednom, u vaš život počinju ulaziti osobe koje čine da rastete, koje vas ne osuđuju i koje vas razumiju.

Selo i selske priče ili kako ljudi mogu biti zatucana zlopamtila

Selo, iako smatra da zna bolje od vas, je poput nepismenog starca naspram Internet generacije.

Prestanite živjeti po tuđim mjerilima. Život je prekratak da biste bili išta drugo nego sretni. Skinite masku, otvorite zavjese svima. Neka vaš život bude poput javne pozornice. Ništa nemojte skrivati. Oni koji vas kritiziraju i kojima se ne sviđate, ionako ne razumiju ništa iz vašeg života, ma što da napravite, i dalje će vas okrivljavati i osuđivati. Otvorite svoje prozore, jer iz mnoštva seoskih baba izronit će pokoji čovjek, pravi prijatelj koji je tu da vas podrži i razumije.

A još se nije rodio, tko je selu ugodio. Pustite te sirotinjske duše.

Budite ono što jeste, svidjelo se to nekome ili ne. Tako je najpoštenije i najljepše ćete navečer zaspati. Otvorenih zavjesa, skinute maske, spokojni i sretni. J…. seli i j….. grad! Život je prekratak za bilo što drugo.

Komentari

Neki baner