Strah od ostanka

Jedna sam od onih osoba koje su strašno vezane uz svoj grad, obitelj, sve što je poznato i sigurno.  Jednostavno, pustila sam korijenje toliko duboko da mi silnu bol pričinja i sama pomisao da bih morala otići. U drugi grad, drugu državu, neko nepoznato mjesto gdje na ulici neću vidjeti prijateljsko lice, gdje će me čekati tuđi stan na tuđoj adresi.

Osječanka sam. Pa iako moj Osijek već odavno nije pun sunca, miran i tih, kako kaže pjesma, ipak ga volim. Znam svaku njegovu poru, mnoge sam uspomene utkala u njegove ulice i parkove, a da bih tek tako mogla otići bez osvrtanja.

A mnogi su ga napustili, spakovali snove, nadanja i očekivanja u nekoliko kofera i otišli da se možda nikada ne vrate. Neki su pustili suzu da polako klizi niz staklo autobusa koji je sivom cestom klizio ka toj tajnovitoj, nedostižnoj budućnosti; neki se smijali da prikriju strah.

Nisu vremena zla, već ljudi, kaže stara izreka, no u Osijeku, u Slavoniji, se nekako ispreplelo i jedno i drugo. Teška vremena učinila su i ljude mračnijima, kompliciranijima. Neka se bezvoljnost uvukla među mladež; gdje god dođeš, čuješ jadikovke i prigovaranja. Svi čekaju u redu za kartu za taj vrli novi svijet, u isto vrijeme odbijajući pogledati u onaj poznati koji ih okružuje. Pokušati ostati i promijeniti ga. Pa i ako ne uspiju, barem će znati da su probali. Da su otišli, jer su doista morali. Ne samo zato jer to i drugi čine.

Priča prva:

Moja dobra prijateljica jedna je od onih koji su pokušali. Dala je sve od sebe, no nije išlo. S odličnim uspjehom završila ekonomski fakultet, završila svu silu tečajeva i edukacija (na njih potrošila čitavo bogatstvo, jer znanje se plaća – osim kad si poslodavac, tad ga ne moraš platiti, očito), ali prvi posao koji je nakon dvije godine napokon dobila bio je, blago rečeno, razočarenje.

U teoriji je sve bilo idilično – uhodan računovodstveni ured, službeni telefon,  automobil, mogućnost napredovanja. U praksi, ured je bio u selu nadomak Osijeka, tik iza ureda (koji se nalazio u obiteljskoj kući) bio je svinjac, a službeni telefon – fiksni. „Službeni“ auto bio je njezin vlastiti koji joj se jednom zgodom zaglavio u blatu ispred „ureda“, pa je, na rubu živčanog sloma, morala zvati tatu da ju izbavi.

Pokušala je moja D. još. Poslala i osobno nosila hrpu otvorenih zamolbi i nacifranih životopisa. Slala mailove, zvala na telefon. Dobila je dva odgovora, od kojih je jedan bio otvoreni poziv na seks u zamjenu za radno mjesto. Radila je i u trgovini mješovitom robom, jer joj je bilo neugodno u 33-oj živjeti na grbači roditelja. Život joj je konstantno bio na stand by-u,  a njezina je frustracija rasla i rasla.

Dok ju nije toliko pojela, da je prvi put u životu, poslala zamolbe za posao u drugoj državi. Ona, koja se svega bojala. I, iz petog puta, uspjela, spakovala se i otišla. Danas, šest godina kasnije, još je u Finskoj. Sretnija nego ikada – ima karijeru, neke nove prijatelje, neku novu ljubav. I tih rijetkih prilika kada se uspijemo vidjeti, primjećujem da ima ono što već dugo ne viđam kod ljudi koji me okružuju – strast prema životu, motivaciju da napreduje, želju da se bori.

Priča druga:

S druge strane, mnogo je mojih poznanika otišlo, jer su im drugi napunili glavu da ih taj daleki svijet čeka širom otvorenih ruku – samo trebaju spakovati svoje torbe i otputovati, ostalo će se samo riješiti, a poslovi će padati s neba.

Takvi nisu pokušali ama baš ništa. Nisu se borili za svoju budućnost kod kuće, pa su poraženi ostali i tamo gdje su otišli. Vrhunac gluposti koju su neki od njih mogli napraviti jest taj da su podavali otkaze na radnim mjestima na kojima su imali sreću raditi, pa su se nakon fijaska vratili u ništa. U beznađe. I nastavili kukati.

Priča treća:

Žali mi se kumica sa placa kako uzgaja jako mnogo cvijeća, no morat će odustati od toga. Pitam je zašto, a ona veli kako nema radnika. Nitko ne želi raditi, a nudi im se pristojna plaća. Radije će primati naknade sa Zavoda, socijalu, štogod. I opet kukati.

Ne znam i ne želim davati zaključak. Pravog odgovora valjda nema. Nešto se uvuklo među ljude i već se dugo hrani njihovom inertnošću. Tek tu i tamo zabljesne svjetlo mladih poduzetnih ljudi, mladih boraca, onih koji su pronašli hrabrost suočiti se.

Ja sam odlučila ostati, jer me od nepoznatog svijeta, mnogo više plaši i izaziva ovaj poznati. Tjera me da se borim,  a tada znam da živim i ne odustajem.

Komentari