Koliko puta te strah koštao sreće?

„Strah ne postoji. Jedino mjesto gdje on može postojati su naše misli o budućnosti. On je produkt naše mašte koji nas čini prestrašenima pred stvarima koje ne postoje ni u sadašnjosti, a možda neće ni nikada postojati. To je blizu ludosti.“

Rekao je Will Smith, i dobro je rekao. Dok se samo sjetim koliko toga sam propustila zbog tog nekog iracionalnog straha, zaista je suludo. A znam da nisam jedina. Znam da se svi bojimo nečeg. Znam da nas to mnogo puta košta više od ičeg.

Ja sam oduvijek imala probleme sa samopouzdanjem, uvijek je variralo, a sve zbog tog nekog straha.

Što ako neće biti dovoljno dobro? Što ako im se ne svidim? Što ako dobiju neku iskrivljenu percepciju mene i ne vide da sam ja nešto potpuno drugo? Što ako me neće prihvatiti ako skinem masku? Tisuću bespotrebnih pitanja u glavi.

Koštalo me to i sreće i mira. Koštalo me to i mog potencijala. Uvijek bih se skrivala u kutu, ostala bih sa strane, šutjela bih kad je trebalo govoriti. Uvijek bi mi bilo neugodno kad bi me netko pohvalio. Nikad se nisam smatrala dovoljno dobrom. Nikad nisam bila dovoljno ponosna na samu sebe zbog svojih djela, i što sam za svoje godine napravila zaista mnogo te negdje usput postala čovjekom. Ma k vragu, nisam se ja uopće voljela, niti smatrala da me netko može voljeti ovakvu.

I to je glupo. Stvarno je glupo.

Još uvijek me strah, mnogo manje no ranije, ali sad sam i dovoljno pametna da znam da se to samo moj um igra sa mnom. Zaigran je, šta ćeš, isto k’o ja.

S vremenom sam naučila pustiti stvari takve kakve jesu, pustiti ljude da misle što žele. Ipak svatko ima pravo na mišljenje. Naučila sam i da me tuđe mišljenje ne definira. Tuđe mišljenje može definirati samo onog iz čije je glave proizašlo. Naučila sam da nije smak svijeta ako se nekome ne svidim. Ukusi su različiti. Ne svidi se ni meni svatko, zašto bih se onda ja morala svidjeti svakome?

Naučila sam i strahu reći nek’ sjaše i da me neće zaustaviti tako lako. Neće mi ni govoriti što da radim, rađe ću sama saznati kako će završiti. Ionako sam uvijek imala probleme s autoritetom, zašto da onda slušam strah?

 

Koliko puta te strah koštao sreće?

Promijenilo me to.

U međuvremenu sam postala alergična na tračeve, osuđivanja i bavljenja tuđim životima. Jer znam što to čovjeku može napraviti. I ne želim donositi nikakav sud dok čovjeka ne upoznam, barem malo. Niti me zanima što drugi misle ili pričaju o toj osobi.

Jer zaista je glupo donositi sud na temelju tuđih priča. To u prijevodu znači da si povodljiv i nesposoban imat’ vlastito mišljenje, a zašto bi se onda netko bojao što će netko takav misliti o njemu? Nek’ misli, ionako ne misli svojom glavom, a takvi ljudi ti ionako ne trebaju.

Ionako ti ne treba stotinu površnih odnosa u životu. Treba ti nekoliko pravih i to je to. Koga briga za ostali svijet. Koga briga hoćeš li se nekom svidjet’ ili ne. Nisi na ovom svijetu da svakome udovoljiš.

Nisi na ovom svijetu ni da stojiš sa strane dok drugi diktiraju tvoj smjer, dok strah diktira tvoje odluke.

A znam da se bojiš. Znam da nisam jedina, ali znam da te to ne definira, a ni umanjuje. Jer strah ne postoji. To je samo tvoj zaigrani um. Tvoja mašta. Nemoj biti lud.

Živi. Budi. „Riskiraj“.

Ili se pitaj što bi bilo kad bi bilo.

Komentari