Nekada davno Vestalke su bile čuvarice ognjišta i nitko prema njima nije bio ravnodušan. Ili su im se (ovisno o svjetonazorima) divili ili su bili predmetom osude.

Pitam se koji bi tome bio razlog i jesu li živjele svoj ili nametnuti zivot…

Slično je i danas i nismo se puno pomaknuli od takvih uloga. Ono što želimo živjeti je sačuvati i ne odustati od vlastitog ognjišta koje će pruzati sigurnost, toplinu, ljubav onima s kojima smo ga sagradili. Izazov čuvanja i neodustajanja u 21. stoljeću počiva nažalost na nametnutim standardima ljepote, uniformirane udobnosti, trendovskih načela odgoja i osmišljavanja slobodnog vremena onih zbog kojih ognjište postoji.

Pokušavajući negdje naći odgovor zašto je to tako shvaćam da se on nalazi u postavkama hoćemo li živjeti svoj ili nametnuti život u ognjištu i kolika količina vatre je potrebna da bi svjetlio i davao toplinu a da se pri tom nitko ne opeče. Ili su opekline zivota iskustva da budemo oprezniji u odmjeravanju zadrški koje nudi ovaj svijet kao rješenje za očuvanje i odrzivost.

Ono što je sigurno da čuvarice ne odustaju. I pri tom blizina vatre nije toliko važna koliko volja i nastojanje da se očuva toplina sigurnost i ljubav.

Čuvarice ognjišta ne predajte se ni u trenucima kada vam se čini da je nemoguće rasplamsati ono što je inače prirodno vatri. A da ne zagospodari i stvori zgarište.

Sretno.

Sabrina Pejić

Generacija prošlog stoljeća, po struci diplomirani kateheta i sveučilišni specijalist za odnose s javnošću. Mama dva osnovnoškolca. Volim putovati i pisati, i veseliti se poput malog djeteta.