Okno (Vlatka Planina)
Čitajmo zajedno

Okno (Vlatka Planina)

Okno je, navode službene definicije, vertikalan tunel ili sličan građevinski objekt u zemlji. Okno može biti rudnik, jama u zemlji. Okno može biti prozor. Okno je svaki otvor koji omogućuje pogled u nešto novo. Pomalo simbolički, a nešto više semantički određen deseti roman spisateljice Vlatke Planine nosi upravo naslov – „Okno“.

Roman fantastičnoga karaktera može se opisati kao roman za odrasle s dječjim akterima.

Posvećen svim „Izabelama ovoga svijeta“, govori o internatu „Sveti Augustin“ koji se nalazi u Alstonskom gorju na templarskom posjedu uz koji se navodno nalazi bogata riznica svetoga Augustina, sjevernoafričkoga učenjaka i kršćanskoga učitelja iz 4. stoljeća. U toj obrazovnoj instituciji za dječake i mladiće jedanaestogodišnji dječak Ori pronalazi dnevnički zapis star četiri stoljeća koji je zapisala njegova vršnjakinja, djevojčica Izabela.

Autorica pomoću priče o pohotnom rektoru internata i djevojčici za koju je oženio svojega sina iznosi potresnu tematiku eksploatacije dječjega tijela i nasilja koje onemogućuje djeci da budu djeca. Na trenutke, ustanovljen u nemoćnosti djevojčice koju sustav, ali i vlastita obitelj te bliža okolina čine pukom imovinom, predmetom, igračkom ostarjela muškarca, podsjeća na indijski film „Maya“ snimljen 2001. godine.

Autorica roman piše na tragu pripovjednih vještina inozemnih bestselera koji osvajaju svjetske književne liste.

Okno (Vlatka Planina)U tekstu sjajno barata ironijom (primjerice, moto svetoga Augustina „Zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i u brizi za tijelo ne pogodujte požudama“ narušava upravo rektor internata „Sveti Augustin“ čije niske strasti i pomračenost uma uvelike odskaču od svečeva učenja).

I simbolikom (nakon velikoga požara koji se dogodi u internatu, Izabela postane Elizabeta, profesorica; njezino ime dobiveno po rođenju, koje na španjolskom jeziku označava nedužnunevinu, a na hebrejskom posvećenu Bogu, postaje ono koje na hebrejskom označava zakletvu Bogu jer upravo tim slijedom Izabela od tjelesno i duhovno nevine i čiste djevojčice postaje žena koja se kune u svoju osvetu).

Tekst naglašava i osjetljivost sudbine i brechtovsku rečenicu „Jedni stoje u sjeni, a drugi u svjetlu.“ , želeći pritom naglasiti hijerarhiju čovječje važnosti u svijetu:

„Ali tako valjda mora biti: neki su rođeni da slijede, a neki pak da krče vlastiti put…“

Ono što spaja i Orija i Izabelu jest okno ispod zgrade internata. Ono je zaslužno za drugi dio priče koji govori o nestanku dječaka, polaznika internata. Kao svojevrsna kritika prerane institucionalizacije djece kojom se oduzimaju osobno kritičko mišljenje i kojom se stvara konformizam, javlja se ideja kako su oteti dječaci čudom lišeni „svih radosti i vedrine ovoga svijeta“.

Navodi se kako upravo žene smještene u Seocu, mjestu koje se nalazi iza okna, paralelnom svijetu suprotstavljenom internatu, koriste dječake kao eliksir mladosti i obnavljanje života u svakom smislu. Uz objašnjenje koje nalikuje genezi, objašnjava se:

„No kako je Svijet stario, a život bujao i snaga životna rasla, nije Seočanima više bilo potrebno uzimati život da bi stvorili novi. Dovoljno je bilo uzeti dio snage, elana, a u najrecentnijim godinama, kad su Svijetom prohodali ljudi, oni pravi, punokrvni, bez mana, postalo je dovoljno lišiti ih tek jedne jednostavne stvari: djetinje sreće.“

Metaforika priče

Prihvatimo li metaforiku romana, a djelomično promislimo i o psihologiji, Seoce bi se moglo shvatiti kao svijet nastao unutar Izabeline glave čija je glavna funkcija njezina osobna obrana od onih koji su joj nanijeli zlo – rektora te podrugljivih muških kolega koji ne vjeruju u spolnu ravnopravnost umova. Sve ženske junakinje Seoca (Lili, Domaćica, Baka…) pritom bi označavale dijelove Izabeline duše koji su nepovratno povrijeđeni.

Kad bismo se ponovno vratili na promišljanje o tomu što okno doista jest, mogli bismo reći da je ono opna koja dijeli muški i ženski svijet, tjelesno i emocije, humanizam od prirodne znanost, knjigu od motike…

S druge strane, okno se može doživjeti kao mjesto na kojemu se dijele stvarnost i fantazija te mjesto koje kaotično povlači granicu između djetinjstva i odrasle dobi. Roman kroz teške teme i tabue progovara o odrastanju, oblikovanju ljudskoga duha i duše koji su daleko ranjiviji od tijela, a u njega su vječno upisani.

Izvor: Patuljasta Šmu

Komentari

Neki baner