Advertisement

Gdje smo izgubili ljubaznost?
Cafe

Gdje smo izgubili ljubaznost?

„Tri stvari u ljudskom životu su jako bitne.“ Rekao je početkom stoljeća Henry James, pisac. „Prva je da budete ljubazni. Druga je da budete ljubazni. Treća je da budete ljubazni.“

Pod ljubazni, pretpostavlja se neki oblik dobrote, više nego obične uglađenosti. Ljubaznost sa sobom nosi više od lijepog ponašanja ili pak pukog bontona. Ona je jedna od ljudskih kardinalnih vrlina i cijenjena socijalna vrednota.

Bilo djeca, bilo odrasli, svi nekako pamtimo ljubaznost i dobrotu kojom nas je netko obasuo. Tražimo tu vrlinu u našim prijateljima i poznanicima. Ona nas podiže, jača i ozdravljuje u teškim trenucima. Ljubazna riječ ili djelo otvorit će i najtvrđe srce, otvoriti čvrsto stisnutu šaku.

Koliko je od nas zaista ljubazno i dobro?

Koliko nas će nekome podići dan prekrasnom željom ili komplimentom? Koliko nas će započeti jutro u tramvaju prepunom namrgođenih lica i pokušati barem nekome vratiti osmjeh na lice? Koliko tek nas pokušava biti ljubazno prema onima koji su nam najbliži? Čini se kako upravo oni najviše pate od pomanjkanja ljubazne riječi.

Čini se da je dobrota, baš kao i ljubaznost, nestala s lica zemlje. Ili je to možda samo zabluda? Možda je oduvijek bila rijetka, a mi ljudi baš zato i pamtimo svaki čin dobrote koji smo doživjeli.

Sjećam se, u najtežim trenucima svojeg života, samo nekoliko ljudi oko mene je isijavalo čistu dobrotu. Sve ostalo bila je zajedljiva gluma, zlo ispod maske osmjeha. Sve njih ništa nije koštalo da budu ljubazni, pa ipak nisu bili. Većina ljudi se ipak samo raduje tuđoj nesreći. Čak i oni najbliži, ni oni se nisu potrudili biti ljubazni. Ljudi grizu, ljudi vole kad su nadmoćni i kad imaju osjećaj da su jači.

Negdje putem, zaboravili smo kako je to biti jednostavno dobar.

Zaboravili smo da iako nam se nešto ne sviđa, i ne slažemo se s drugim, to ne znači da moramo urlikati i zajedljivo napadati. Zaboravili smo, a neki od nas to nikad nisu ni znali, da je ljubazno i mudro saslušati drugog i ne morati se složiti s njime. Možemo izreći svoje mišljenje, ali ono nikad ne smije vrijeđati, ponižavati ili škoditi.

Negdje putem, možda zato što nas nitko nije drukčije naučio, a možda i zato što smo sitne duše, prestali smo voljeti druge. Ispunjeni smo mržnjom prema svima, onima drukčije spolne orijentacije, onima koji su drukčije boje kože, onima koji nam se jednostavno ne sviđaju jer su drugačiji od nas. Pa umjesto da smo jednostavno ljubazni, grizemo, napadamo, ogovaramo i mrzimo.

Negdje putem zaboravili smo da svaki put kad smo dobri, kad napravimo dobro djelo ili smo ljubazni, osjetimo onaj sladak i dobar osjećaj u vlastitom srcu. Taj osjećaj zadovoljstva – „topao sjaj“, „pomagačev osjećaj“… on pali naš mozak jednom pravom iskrom dobrih osjećaja, koji su u konačnici i doveli do pro-socijalnog ponašanja ljudskih bića.

Dobrota i ljubaznost ne samo da izgledaju dobro, oni nama samima čine dobro.

Istraživanja kažu da ne samo da pomaganjem i ljubaznošću povećavamo povezanost s drugima, nego se u našem tijelu luči oksitocin i serotonin koji nas čini sretnima. Kad smo dobri i ljubazni, onda smo zadovoljni samima sobom. Osjećamo pripadnost društvu, pozitivno smo raspoloženi i prihvaćeni. Jednostavno – sretniji smo.

Gdje smo izgubili ljubaznost?

I zato drugi put kad poželite na društvenim mrežama prokomentirati nešto s čime se ne slažete, radije to pretvorite u konstruktivan komentar ili jednostavno prešutite. Prijateljica vam se rastaje? Ili joj pomozite nekom lijepom gestom, ili se držite po strani. Radite na šalteru i svi vam idu na živce? Promijenite posao i prestanite ljudima kvariti dan svojim mrgodnim ponašanjem.

Negdje putem zaboravili smo voljeti druge ljude. Jer u tome leži cijela tajna nečije ljubaznosti i dobrote. Ljubazan dobar čovjek, on ne mrzi nikog oko sebe. On gleda čovjeka onakvog kakav jeste, sa svojim greškama i manama. Ali ako ne može pomoći, berem ne osuđuje.

Negdje davno, zaboravili smo i na osmjeh. Zaboravili smo na toplu riječ. Sve smo zaboravili.

Srećom, po svijetu koračaju ljudi koji znaju kako biti dobar. Takvi su svjetlo svijeće u mrklom mraku.

Budite svjetlo, a ne nečiji mrak. Svatko od nas to duguje svijetu u kojem se rodio.

Komentari