Tridesete

Evolucija? Od čovjeka do Terminatora

Dok je sinoć gorio Notre Dame, a cijeli svijet stajao u šoku i žalosti, pomislila sam kako ne žalimo zapravo za građevinom, već za onim što predstavlja, za baštinom koju je stvorio čovjek – umjetnik. Za emocijama, sjećanjima, stoljećma našeg vremena, ispisanog u kamenu. Uklesanog u vječnost, za generacije koje dolaze.

Jer mi smo zapravo na kraju samo ono što stvorimo.

I dok jedni razmišljaju kako očuvati ono što je ostalo na zgraištu, kako obnoviti velebno zdanje, na drugom kraju svijeta kreiraju AI (umjetnu inteligenciju) koja bi nas u svemu trebala zamijeniti. Ne samo u proizvodnom radu, gdje odavno automatizirani strojevi mijenjaju ljudsku ruku, već i u svakodnevnim stvarima.

Neki dan sam listajući Fejsom, naletjela na objavu frendice, o takozvanoj Imma -i, “Virtualnom modelu” a zapravo AI tvorevini, koja zamjenjuje čovjeka. Ona pozira, modelira, piše statuse o tome gdje je bila, što odjenula, što vidjela i konzumirala (moš mislit!).

U naslovu članka da se naslutiti poruka tvorca – odzvonilo je bahatim i nadobudnim influencerima, jer zašto plaćati njih, kad možete imati virtualnu lutku koja će biti poslušna i pokorna i raditi baš sve što vi poželite?

No jednu su stvar zaboravili, koliko god Imma i slične AI tvorevine bile vjerne originalu – ipak to nisu.

One su lutke, koje možete namjestiti, programirati i od njih zahtjevati, ali nikada nećete dobiti emociju, ideju, sjećanje i iskustvo, ne ono pravo. Ona ne može dati uspomenu i ne može (barem ne kod mene, a vjerujem da je tako i s većinom razumnih ljudi) potaknuti nijednu emociju.

Ona meni ništa ne znači, ništa ne predstavlja, ništa mi ne može prodati. Jer znam od kud potječe i što predstavlja.

Počnem se pitati je li ideja Terminatora baš tako daleko? Jesmo li toliko naivni a s druge strane pohlepni, da ćemo u godinama koje dolaze, konstruirati točno ono što će nas na kraju uništiti? I nije li virtualni svijet već vrlo uspješan u tome?

Koliko ljudi gubi dodir s realnosti, jer su toliko ovisni o virtuali da više ni ne shvaćaju da je ona nestvarna a da im realni život prolazi pred nosom?

Sve to potkrepljuje panika koja je nastala prije dva dana kad su iznova na nekoliko sati bili nedostupni Facebook i Instagram. Zavladala je opća panika zbog pada najpopularnijeg virtualnog utočišta mnogih ljudi. Kad su mreže ponovno postale dostupne, nisam se mogla načuditi broju onih koji su pisali statuse u stilu – “Bogu hvala”, “Najgora tri sata u mom životu”, “Ne ponovilo se” itd. Ostala sam blago bez teksta.

Što bi se dogodilo da se sve društvene mreže trajno ugase?

Zar bi ljudi skakali kroz prozore od muke? Ne želim ni znati odgovor na posljednje pitanje.

Uspješno ubijamo svu ljudskost u sebi. Potiskujemo je negdje duboko i puštamo da s nama vlada ovisnost o “socijalizaciji” dok se zapravo ne sjećamo kad smo zadnji put popili kavu s prvim susjedom? Klikamo like-ove za sve i svašta, pa tako i za fotke na kojima u nas gleda beživotno, umjetno stvoreno, u laboratoriju kreirano, u računalu programirano u grafičkom studiju osmišljeno “To” (jer ne mogu tu tvorevnu nazvati ni čudom ni stvorenjem), bez razmišljanja o tome, čemu to zapravo dajemo svoju pažnju i potporu?

I gdje je granica? Nije li zapravo realno za očekivati scenarij u kojem imamo vojsku robota, u kojem ljudi kao vrsta više jednostavno nisu potrebni, jer postoje automatizirani strojevi koji rade, pa… apsolutno sve? Nije li relano očekivati da će uskoro ti isti strojevi ili da ih boje nazovem mašine, uzgajati hranu za probranu elitu koja će jedina ostati, dok će nas male doslovno istrijebiti?

Pišem SF scenario? Pretjerujem? Jeste li baš posve sigurni u to?

Vidimo na van te virtualne lutkice, ali znamo li što su zapravo već osmislili u svojim tajnim laboratorijima?

Naravno da ne znamo. Ne možemo ni naslutiti. Možemo se jedino otrijezniti i pokušati očuvati svoju ljudskost, koju na svakom koraku pokušavaju ukalupiti u nešto nepoželjno, potisnuti je, zatrti i nametnuti joj prihvaćanje virtualnog bivanja.

Neizostavna je činjenica da su mnogi izgubili dodir sa stvarnosti, da više ne znaju granice ni dobrog ukusa, a ni moralno prihvatljivog ponašanja.

I sama sam jučer doživjela neugodnost, nakon što mi je najbolji prijatelj poslao moju fotografiju na kojoj je ispisano tuđe ime, s neke tamo online mreže za dejtanje, gdje se neka žena sakrila iza mog lika kako bi bezbrižno flertala s frajerima.

I smiješno i tužno. Bila sam zgrožena. A dotična gospođa mi se kasnije javila i ispričala, prezentirajući mi neku svoju tužnu priču, u koju ja mogu ali i ne moram vjerovati, s obećanjem da je sporni profil ugašen (navodno).

Trebamo li navesti veći primjer gubljenja doticaja s realnošću od ovoga?

I dok sam s jedne strane dirnuta ljudskošću koju pokazujemo u brizi za nemoćne, poput male Mile za koju smo skupljali novac i koja je u svojoj dječjoj nevinosti na kraju učinila više za sve nas, no mi za nju, jer je u svojoj bolesti i boli potaknula u nama da budemo – LJUDSKA BIĆA, s druge sam strane zgrožena našim apsurdom i slijepilom kraj zdravih očiju, jer iz dana u dan biramo biti naprosto glupi.

Biramo biti pokorni bilo čemu što nam se plasira kao “Novo i cool”, bez da uopće o tome promislimo.

Hoće li i pojava Terminatora biti cool?

Nadajmo se da ćemo se ipak dovoljno otrijezniti pa da taj scenarij ipak nećemo gledati nigdje drugdje, osim na filmu.


Mariju pratite na njenom Facebook fan pageu i Instagramu


Komentari

Neki baner