Zahvalnost? Nova fora, religija ili jednostavno pomodarska glupost?

Na snazi je nova fora! Budimo zahvalni! Svima!

Sebi, tebi, njima, nama…onima koje volimo, onima koje ne volimo, onima koji nas živciraju, onima što nas raduju i naravno, onima koji nas rastužuju.

P’da!

Svima, sveobuhvatno budimo zahvalni što postoje, što su tu, što mi postojimo uz njih i oni uz nas!

Mladi ljudi oko mene listom kažu da osjećaju zahvalnost:

– Suncu što grije, roditeljima što su ih rodili, koki što je snijela jaje koje su upravo pojeli, poslodavcu što zakida za plaću, poštaru koji nosi plave kuverte, kelju što je upao u vruću vodu i postao čušpajz, čukun dedi što je stvorio djecu, jer inače ništa od nas….i tako unedogled!

Budi zahvalan, za sve dobro i sve loše jer se tako osjećaš bolje!

Hm, ne sviđa mi se! Pače, djeluje mi kao neka nova dogma koja nema za centralnu osobu božanstvo, već samonametnutu lošu mantru.

Kad me netko naljuti, ljuta sam! Ne osjećam zahvalnost budali koja mi je digla tlak!

Kad me netko prevari osjećam se prevareno, a ne zahvalno!

Kad me netko voli, voljena sam! Osjećam ljubav, privrženost, toplinu, pripadnost- ne zahvalnost!

Kad me poštuju, osjećam se poštovano, ne zahvalno!

Ta širokopojasna zahvalnost mi zvuči kao uputa da prihvatim stvari onakve kakve su trenutno i da toleriram umjesto da mijenjam, ono što mi nije dobro.

Pomodna zahvalnost djeluje mi kao upakirana i loša letargija. Za sve što u životu jesam ili nisam, kriva i zaslužna sam sama. Tisuću puta dnevno kažem “hvala” ljudima oko sebe, ali to nije ta zahvalnost koja me bode.

Ako netko umjesto mene skuha ručak, reći ću mu hvala. Neću sklapati ruke i plitko ganuta gledati u nebo, pa duboko ponizna izgovoriti “zahvalna sam što si tu i što postojiš”!

Reći ću “hvala ti”, skuhati kavu i provesti ugodno zajedničko vrijeme. Teško da ću zaboraviti skuhani ručak i zato ću toj osobi napraviti neku drugu lijepu gestu kojom ću pokazati da pamtim i poštujem trud koji je učinila za mene.

Neću se prenemagati i zahvaljivati i ne volim kad se netko prenemaže i zahvaljuje mi. Osjećam se loše u takvim situacijama.

Volim uložiti trud i cijenim tuđi. Volim voljeti, poštovati, ispričati se, ljutiti se, biti tužna, sjetna, vesela, sretna…volim osjećati i pokazati osjećaje.

Zahvalnost? Nova fora, religija ili jednostavno pomodarska glupost?

Verbalna zahvalnost ne znači mi ništa, štoviše mi djeluje neprikladna i živcira me.

Digni dupe, potrudi se, pokaži emocije, zasuči rukave, uloži svoje vrijeme i nemoj se prenemagati! Jbga, to “zahvalna sam” mi djeluje kao loša, kisela žvaka i vuče mi na nov način za držanje mase u poniznoj letargiji.

Nemoj skakati, nego budi zahvalan što imaš noge.

Nemoj trošiti svoje vrijeme na druge, ali budi zahvalan što oni postoje.

Nemoj tratiti svoje emocije na druge, ali budi zahvalna što osjećaš.

Nemoj voljeti, ali osjećaj zahvalnost što te vole. Bljak!

Ako ima zahvalnih dobrovoljaca, voljela bih da mi objasne bit zahvalnosti koju osjećaju.

Hvala što mi pomažete da shvatim vas i sebe! 😉

Izvor: Viktorija Herak

Komentari