Doživljaji Karla Malog (Dubravka Oraić Tolić)
Čitajmo zajedno

Doživljaji Karla Malog (Dubravka Oraić Tolić)

„Svaka baka ispod svog lonca vatru loži i, da plamen bude veći, u vatru puše“, zapisao je Ivan Aralica. Doista, promislimo li malo o njihovoj ulozi, shvatit ćemo da je gotovo pa protagonistička. Bake su te koje dječja djetinjstva čine čudesnima svojim zanimljivim pričama, poslasticama koje su ukusnije od onih koje kod kuće priprema mama, neiscrpnom ljubavlju i pogledima punima pažnje koji šapuću: „Ti si savršen(a)!“

Priča o baki koja izrazito voli svojega unučića ispričana iz perspektive jednogodišnjeg dječačića Karla zatekla se i u romanu „Doživljaji Karla Maloga“ znanstvenice i književnice Dubravke Oraić Tolić. Glavni junak simbolično je nazvan Karlom Malim, podsjećajući uvelike na franačkoga kralja Karla Velikoga, vladara koji je uvelike podupirao razvoj pismenosti i kulture (a iste su veoma važan element ovoga romana jer se aktualna kulturna i politička pitanja izgovaraju djetinjim pogledom na svijet koji dopušta istinu). Junakove misli zapisuje baka, a tekstom tvrdi:

„Knjiga se može čitati kao infantilna autobiografija moje bake i kao viđenje svijeta dječjim očima, kao knjiga o dječjim igrama i odraslim brigama o ljudima i događajima, o prošlosti i sadašnjosti, o svijetu i politici, o svakodnevici i vječnosti, a najviše o ljepoti i krhkosti života. (…) Svi su likovi i činjenice istiniti.“

Tekst je pisan u prvoj osobi jednine, a započinje 4. srpnja 2015. godine, na prvi rođendan maloga Karla.

Završava točno godinu dana poslije, dječakovim „velikim“ drugim rođendanom. Pisan je u obliku e-mailova, ukazujući pritom na svojevrstan način na modernu generaciju djece koja se „rađaju s mobitelom u džepu“, a tehnologija im je poznata i prije no što prohodaju. Svaka poruka završava prigodnom pjesmicom kojom se objedinjuju svi događaji proživljenih dana o kojima govori.

Autorica, koja – simbolično – jedan od svojih životnih gradova dijeli s pripovjedačicom iznimnog kalibra, Ivanom Brlić-Mažuranić, na iskusan i vedar način piše o svojemu malenom pripovjedaču, umjetničkoga imena Karlo Tulije (dobivenoga zbog toga što često proizvodi glasne zvukove, ne po Tuliju Ciceronu). U tekstu se osjeća majerovski Mali Perica koji se od Oraičina protagonista razlikuje u imenu, dobi i modernom načinu obraćanja.

Ovaj junak obogaćen je prpošnim humorom i savršeno zaglađenim sarkazmom u kojemu se ipak često osjeća dodir odrasloga uma:

„Baka me točno u ponoć, dok sam plovio u dubokome snu, nahranila mlijekom NAN3 s dvama keksićima Atlete, sve od hrvatskoga Nestléa iz Švicarske.“

Roman svjedoči o prostoru, vremenu i ljudima na simpatičan i kishonovski način, umočen u iscrpno akademsko znanje eruditne i životopisne autorice. Izriče se njime kritika društva („Danas je takvo doba: i čovjek je roba.“), progovara o rodnim razlikama („Na tim uhođenjima u zahod, uz bijesno lupanje po vratima dok se ona ne otvore, došao sam do ključne spoznaje. Did piški stojeći, a baka sjedeći na bijeloj rupi.

Doživljaji Karla Malog (Dubravka Oraić Tolić)

Tako sam vrlo rano shvatio duboku rodnu razliku između muškarca i žene. (…) Živio Zahod! Živjelo Piškenje! Živjele Rodne Razlike, makar bile i tako male.“), zaziva velike književnike (na dovitljiv način koristi se Tadijanovićeva pjesma kako bi se naglasila društvena promjena: „Danas više nitko ne tka platno jer se ono proizvodi u Kini.“), promišlja o odjevnim kombinacijama pa čak i nestrpljivoj dječjoj probavi. Pripovijedanje se dotiče i autorske instance:

„Takve su sve autorice i autori: daju intervjue tobože samo zbog knjige, a zapravo zato što vole pričati.“

Osobito je dirljiv motiv fotografije koja prikazuje prabaku, dunju i psa Lassieja.

Osjeća se snažna tuga i nedostajanje (koje Karlo stručno opaža u bakinim suzama kad pronalazi predmete svoje preminule majke). Ovaj splet motiva slučajno me podsjetio na nekadašnji sjaj glazbene industrije i dirljivu pjesmu koja u sebi gotovo čuva cijelu ideju romana koji spaja sad i onda, baku i unučića, zrelost i neiskvarenu naivnost: „Godine idu, lete ko minute, i slike lako žute, dunjo mirisna. Godine idu, i djeca već su ljudi jer vrijeme svima sudi,dunjo mirisna…“

Miris prošloga doba, zauvijek izgubljenoga i neponovljivoga, ali nezaboravljenoga, ganutljiv je.

Uspomene podsjećaju jedino na stalnost mijene, na promjene koje su nepobitne i na proustovsko gorko-slatko sjećanje na ono što je prošlo i na ono što tek dolazi. Na stečeno znanje i ono koje će tek biti usvojeno. Na važnost čuvanja uspomena, ali i važnost proživljavanja onoga što je tu, ovdje i sada, jer ta će nam privilegija vrlo biti oduzeta. Riječima još jedne mudre bake: „Ni dobro ni loše nije zauvijek.“ Stoga, živjeti treba. Sad i ovdje, živjeti za budućnost.

Izdaje: Ljevak

Izvor: Patuljasta Šmu

Komentari

Neki baner