Hešteg život

Svi znamo barem jednu osobu koja uvijek ima mobitel u ruci, ali se nikada ne javi kad ju zoveš. Pošalješ joj poruku – „seen“ se vidi nakon stotinke, odgovor stiže za sekundu. Ali možeš joj zvoniti do sutra, nema šanse da digne slušalicu. WTF!?, što bi se reklo na književnom hrvatskom.

Takva je moja D. Specijalist za društvene mreže, surfanja po bespućima interneta i messengere, vibere i WhatsAppove.

S njom ne možeš voditi smislen razgovor ako se isti ne odvija online. Prije neki dan sam odlučila okušati sreću, pa ju pozvati na kavu. Čisto da se podsjetim kako izgleda. Čim smo se pozdravile, sjele za stol i naručile, D. je izvadila mobitel iz torbe.

Kava je, na njenu sreću, stigla sinkronizirano sa vađenjem moba, pa ju je D. odmah uslikala iz više kutova. Hešteg kavica, hešteg divandan, hešteg friendsforever, hešteg prijateljicamiumireoddosade. Instagram mora biti upoznat sa učestalošću našeg druženja, bojom njezinih noktiju i mojim „dobitćunapadajčira“ izrazom lica.

Naivno sam pomislila kako je slikanjem kave barem na neko vrijeme završila sa plasiranjem života na net, ali onda odjednom „bing“. Messenger i super važna poruka. Ispričava se, samo će kratko odgovoriti. Bing, bing, bing. Osoba s druge strane mreže tipka k’o munja, izgleda. Moja D. sve energičnije odgovara, vidim da polako pada u trans i postaje sve nesvjesnija da sjedim preko puta nje. Vadim svoj mobitel iz torbe, prelistavam novosti na fejsu. Nemam poruka, nemam notifikacija. Neka, malo ću njuškat po tuđim profilima. Jesam li ja to upravo rekla naglas?

Odjednom, moja slika, pijem kavu i čudno se mrštim. Gle, obučena sam isto kao sad. Pa, to i jest sad!

Hešteg život

Kad je prije već stavila sliku, majku mu!? Dignem pogled prema njoj, ona još uvijek tipka. Bingbingbing. Messenger joj radi punom parom. Pitam ju misli li završiti, jer mi uopće nije zanimljiva. Pogleda me s krajnjim nerazumijevanjem i nevoljko odloži mobitel na stol. Započinjem neku priču, ali uopće se ne mogu skoncentrirati na ono što govorim, jer „bingbingbing“. Stalno. Ona iz pristojnosti ne želi uzeti mobitel, ali vidim kako ga panično pogledava, napadno klima i potvrđuje ono što govorim, neprestano ponavljajući „da, da, da“.

Odjednom me prekida usred moje, njoj očito superultrazanimljive priče, i predlaže da napravimo jedan selfač.

Za instač. Za srać od muke. Iz torbe vadi selfi štapić, teleskopski naravno, onaj s kojim možeš obuhvatiti cijelu nogometnu momčad i dio zapadne tribine sa transparentima. Čudno pući usta i zaškilji prema kameri. Na trenutak sam pomislila da ima neki facijalni grč ili se ugrizla za jezik. Ali ne. To je instač poza. Moja instač poza slična je izrazu lica psa kad ga uhvatiš kako ti jede jastuk. Ili ti se pokakao u maćuhice. Mješavina tjeskobe, straha i posvemašnje nefotogeničnosti.

Uglavnom, hešteg prijateljice, hešteg proljećeugradu. Ima već šesnaest lajkova. I rastu. Pada mi kamen sa srca. Zamisli da nitko ne lajka. Ispalo bi da uopće nismo bile na kavi. Jednostavno se nije dogodila. Jer ju nitko nije lajkao. Nitko nije dao svoje super važno mišljenje o dijelu njenog/mog života.

Pedeset lajkova i totalni delirij. Zadovoljno se smješka i opali još tri solo selfija, dok ja razmišljam zašto uz kavu, umjesto glupe mineralne, nisam tražila 0,03 votke. Želudac bi mi se osvećivao naredna tri dana, ali barem bi se poštedjela insta – sekiracije.

Rastale smo se uz glasni „vidimo se uskoro…“ i prešutni „…na fejsu ili instagramu“.

Sve se češće pitam u kojem je trenutku zabavno korištenje društvenih mreža postalo potvrda društvenog statusa; kada je važnost pojedinca počeo određivati broj lajkova, broj pratitelja, broj prijatelja. Moja D. s početka priče ima 1000 prijatelja na Facebooku. Osobno ih poznaje ili ih je vidjela barem jednom u životu oko 350.

Hešteg život

Sve ostalo su nepoznati ljudi s kojima je, eto, fora dijeliti svoju intimu. Koji potvrđuju tvoju vrijednost svakodnevnim sviđanjima tvojih fotografija ili rečenica. Inače je tvoja važnost, čini se, prilično upitna. Jer, koga briga koliko fakulteta imaš ako si luzer sa 50 prijatelja ili ako ti je fotku lajkalo tek desetero ljudi. Nemoj slučajno ne spomenuti što si jeo ili gdje si bio svakog trenutka u danu. I nemoj slučajno da to ne bude dovoljno kul za fejs ili instač.

Možda pretjerujem, možda sam samo staromodna, ali meni je, unatoč tome što se i sama služim društvenim mrežama, još uvijek nekako draže poznavati sve ljude koji su mi prijatelji, doista znati osobu s kojom sam jučer do ponoći chatala na messengeru i otkrila joj tajne koje ne zna baš svatko.

Jer, prijateljstva su uvijek opipljiva. Ljubav, podršku, vrijednost moraš moći osjetiti, moraš im svjedočiti oči u oči, s rukom u ruci. Ne sa plavim uzdignutim prstom ili namrgođenim smajlićem, skrivajući se iza pseudonima, tuđih fotografija ili bingbing-ova messengera.

Komentari