Nije da ne možeš nego ti se ne da

Sretan Uskrs svima koji slave!

Ja vam nisam nešto napeta oko tih blagdana, ali ako nekoga to raduje, nek’ se raduje. Ja iskreno ne vidim smisao cijelog tog kaosa koji se onda pravda vjerom u Boga. Ne kužim ni zašto se baš mora jesti šunkica, mladi luk, kuhana jaja i sve to. Što ako je netko vegan? Da li on smije samo mladi luk jesti taj dan? Nije mi to baš neka ravnopravna tradicija.

I zašto se uopće farbaju jaja i kupuje tisuću bespotrebnih ukrasa koje ćeš ionako bacit’ za par dana?

Kakve to veze ima s bilo čim? Ma dobro. Ne znam. Ionako nisam neki katolik. Vjerujem ja da postoji nešto veće od svih nas, ali ne mogu se nazvati katolikom samo zašto što me ove tradicije ubijaju u pojam i nemaju mi nikakvog smisla, a u današnjem svijetu je to mjerilo tvoje vjere. Meni je bitnije da sam dobar čovjek i da mogu zaspat’ mirne duše nego da imam punu kuću pisanica i ukrasa na koje sam potrošila pola plaće, ali kao što sam i rekla, ako nekoga to veseli, tko sam ja da mu sudim.

No, nisam uopće htjela pisati o tome.

Ne bunim se ni ja oko šunkice, volim ja šunkicu svim svojim srcem, a kad smo već kod šunkice, znam da će se mnogi od nas za koji dan tući po glavi jer su se prenajeli i udebljali par kila za vrijeme ovih blagdana. Također, prije nekoliko tjedana sam u kolumni spomenula da sam se učlanila u teretanu. Ta teretanu uopće nije bila poanta cijele kolumne, ali sam oko toga dobila valjda najviše upita.

Pa ću vam zato ukratko opisati svoje dosadašnje iskustvo, tko zna kome će dobro doći, pogotovo sad.

Najprije želim samo razjasniti da očito nisam nikakav fitness trener ili lifestyle coach, niti ću ikada biti gledajući vlastiti životni stil. Niti se pokušavam praviti pametna ili vam govoriti što da radite sa svojim tijelom jer očito nisam adekvatna osoba za to. Samo želim potaknuti one koji bi htjeli početi trenirati, ali ih jednostavno nešto koči pa ću pokazati kako sve to zajedno izgleda iz perspektive osobe koja nikad nije bila nešto talentirana za sport i stvarno ne pretjerujem kad to kažem. U sedmom razredu osnovne sam slomila prst igrajući odbojku i onda opet nekoliko mjeseci kasnije, u osmom, igrajući košarku, pa ti procijeni koliko sam spretna, pogotovo kad su još i neki rekviziti u igri, ne daj Bože lopte.

I zapravo, od teretane me najviše odbijao taj neki strah.

Što ako neću moći napraviti nešto, što ako ću ispasti glupa, što ako neću znati koristiti sprave, što ako se neću snaći i tako u nedogled. To je fakat glupo i znam da mnogi od vas imaju taj problem jer su mi se mnogi javili da me pitaju kako mi je u teretani i da oni nisu još otišli samo zato što nemaju s kime ići. Što je zapravo još gluplje, bez uvrede, ali da. Zašto bi morala s nekime hodati u teretanu? Pa ideš vježbat’, a ne se druškat’, pobogu. To nije ništa više nego izgovor. Ne želim ići sama.

Okej, bojiš se da ti ništa neće biti jasno ako ideš sama. Samo što nisi sama i tamo je uvijek netko tko je voljan pomoći ti. Samo trebaš pitati.

Zašto se ljudi toliko boje pitati za pomoć?

I ja sam sama smotana, ali ja sam onda pronašla teretanu koja ima i grupne treninge te se upisala na grupne treninge jer mi je tako mnogo lakše, jer znam da inače ne bih ni mnogo napravila. Ovako ne moram razmišljati što bih sad trebala, uvijek je dostupan trener koji mi može pomoći ako zapnem ili dođe sam do mene i kaže mi da mi je držanje krivo, da sam krivo primila uteg ili nešto deseto, iznenadila sam se na koliko se toga zapravo treba paziti dok vježbaš.

Uz sve to te i motivira što je meni super jer nemam neku zavidnu samodisciplinu, a i nekako ti je mnogo lakše dok se grupa ljudi s tobom kupa u vlastitom znoju i daje zadnji atom snage u taj trening, bilo da su sportaši ili amateri poput mene, bilo da su mlađi ili stariji, bilo da su deblji ili mršaviji. Svatko da od sebe najbolje što može.

Sad je prošlo tek mjesec dana od početka moje avanture s teretanom i mogu vam reći da se već sad mnogo bolje osjećam. Nije da sam sad puno mršavija, ni ne možeš biti u mjesec dana, ali se mnogo bolje osjećam u vlastitoj koži, imam mnogo više samopouzdanja i nekako sam sama sebi mnogo ljepša i ugodnija, jer znam da radim nešto dobro za sebe.

Nije da ne možeš nego ti se ne da

Istina da sam svaki drugi dan u upali mišića, ali mogu reći da vrijedi i da vidim napredak na sebi, već sad.

Nakon prvog treninga nisam mogla hodati, a sad su upale mišića mnogo manjeg intenziteta, i mnogo lakše izvodim zadane vježbe, a tek sam počela i ovaj put stvarno vjerujem da neću brzo odustati jer je osjećaj predivan.

Tako da, ako želiš krenuti u teretanu ili se baviti nekim drugim sportom, idi i bavi se. Nemoj premišljati i nemoj odustajati samo zato što moraš ići sama jer opet to moram reći, to je glupo. Dok si sama ti je zapravo još bolje, ne moraš ovisiti o nikome, ne moraš se s nikim usklađivati na koji termin ćete ići i najvažnije, nemaš distrakciju, a i tako mnogo lakše upoznaš nove ljude što je ponekad zaista zabavno i lijepo iskustvo. Uostalom, to radiš za sebe. Barem bi trebala raditi za sebe.

Skupi snage, pronađi ono što najbolje odgovara tvom karakteru, napravi prvi korak i to je to, nakon toga može samo lakše biti. I pospremi sve ove izgovore i pretpostavke u neku ladicu jer nije da ne možeš nego ti se ne da.

Znam jer sam bila u toj koži, a sad mi je samo žao jer nisam počela ranije.

Komentari