Starost kojoj nisu važne bore

Dok su bašte kafića bile prepune ljudi a na svakom stolu bile pažljivo postavljene kutije cigareta i ključevi automobila pored kafe i soka, nerijetko i kakve poslastice, znate vi svi već kako to sad ide, kako je moderno da se uslika za fejsbuk i instagram, e pa dok je to sve tako bilo u full-u, jedna je baka preturala po kontejneru u blizini. Ne daleko, ne na kilometar – dva, već baš tu njima u blizini.

Dok je masa bezbrižno sjedila i doslovno “bacala” desetine novčanica na kojekakve gluposti uglavnom provodeći vrijeme sa ljudima koje zapravo ili ne poznaje ili uopšte ne podnosi, jedne su stare i umorne ruke preturale po onome što je neko odbacio u nadi da će naći nešto sa čime će preživjeti taj današnji dan.

Niko nije obraćao pažnju na nju.

Neću reći da ona jeste gledala u njih, činilo mi se da se više trudila da što prije to svoje “završi” i da se skloni od pogleda mase. Glava joj je bila pognuta, sakrivena maramom a pokreti gotovo nečujni. Niti jednog trenutka nije pogledala ka masi a kamoli prišla da zatraži od njih milostinju.

Nije niko ni njoj prilazio, makar da je pita što god. Ne, sačinjavali su tako zajedno jedan bolan prizor, jedan savršen primjer kontrasta starog i nemoćnog bića u odnosu na bahatu mladost punu snage.

Ta se slika nje, tako nagnute nad taj kontejner u pozadini bašte prepunog kafića nekako usjekla u mene.

A uvijek sam bila tako ranjiva kad su u pitanju djeca i stari i nemoćni pa nije ni čudo. Do kraja dana me taj prizor nije puštao, stalno se vraćala slika starice, nje tako suprotne tim ljudima što su bezbrižno sjedili ne obraćajući pažnju na nju. Noseći se svojim obavezama, obrela sam se u gradu ponovo, znate već kako to ide kad dođeš kući na jedan dan a imaš da odradiš hiljadu i jedan posao, i tako načas se zamislivši i stojeći u redu ponovo ugledah onu istu staricu.

Ovoga puta nije preturala po kontejnerima, samo je sjedila na klupi držeći mali novčanik u rukama. Istresla je njegov sadržaj na stari, izborani dlan i mogla sam čak i sa te daljine prebrojati tek nekoliko kovanica koje su se obrele na njemu. Nije progovarala, samo je duboko udahnula i vratila sadržaj natrag u novčanik. Čak ni tada nije prišla nikome da zatraži koju kovanicu, da upita za milostinju, ma za komad hljeba. Nastavila je sjediti nepomična i nekim dalekim pogledom gledala u svoja stopala.

Pitala sam se da li je gladna, žedna, gdje spava?

Ima li ikoga svoga, ima li ikoga da se u tim teškim godinama o njoj brine? Hiljadu i jedno pitanje se pojavilo ali sve što sam ja vidjela bila je jedna starica, sama na svijetu, bez igdje ikoga. Možda je negdje imala djecu koja joj ne dolaze, možda ne želi da im kaže kako teško živi pa se snalazi kako zna i umije? Možda se nikad nije ni udavala pa je ostarila sama.

Tako se ne suočava sa starošću, niko ne bi trebao da dočeka nešto takvo u tim godinama. Nju u tim godinama ne brinu bore, ne brine je što joj kosa sijedi a koža gubi onu mladalačku elastičnost. Ona se bori za koru hljeba svakoga dana.

Prišla sam joj, nisam izdržala. Prišla sam polako ne želeći da je nekako uvrijedim ili posramim trudeći se da na meni ne primjeti koliko me je zaboljela. Ćušnula sam joj sitniš u ruku, pazeći da ne bude ni previše ni premalo i samo rekla

”Evo, bako kupi nešto hladno da popiješ, vruće je”.

Pogledala me je pogledom punim izvinjavanja i zahvaljivanja u jednom, sklopila je ruke oko mojih i zahvalila se deset puta u jednoj minuti. Blagoslovila me i poželjela sreću. Ona nije znala da su suze ipak potekle kad sam se udaljila od nje. Nije znala da je ona u stvari meni pomogla da vidim ono što sam možda zaboravila gledati.

Starost kojoj nisu važne bore

Dok je meni kledla stajala u grlu i dok sam se udaljavala od nje nisam odolila a da je još jednom ne pogledam. I mogu vam se zakleti da sam je vidjela ovoga puta sa blagim osmjehom na naboranom licu. Ponovo je držala onaj novčanik i dodavala nove sitniše u njegovu unutrašnost.

Njeno lice više nije bilo toliko zabrinuto, ona je toga dana imala šta da jede i bila je zadovoljna.

To je bilo ono što je nju ičinilo sretnom, da neće biti gladna. Ostala je tako blažena da sjedi, skromna i zaboravljena od svijeta dok sam ja odlazila noseći u srcu sramotu ovoga grada, ovih ljudi i ove države koja je zaboravila da postoje ljudi koji sami sebi nisu dovoljni i koji su isuviše nemoćni da bi radili za jednu , jedinu koricu hljeba. Da bi preživjeli.

I ta će ista starica ponovo sutra da ponovo rovi po kontejnerima u potrazi za nekim stvarima koje će moći na neki način da zamjeni za novac a ja ću već sutra biti daleko i nošena sopstevim problemima i sopstvenom glađu za svime onim što mislim da želim sigurno zaboravati da sam je ikad srela i vidjela. A hoće li je se onda neko sjetiti i dati joj koju kovanicu za koru hljeba?

Starost je sama po sebi gorda i teška. Ne dao Bog nikome da se tako sa njom nosi.

Komentari