Déjà-vu ili kad se povijest ponavlja

Sjećam se, dok sam bila poprilično mala, kako mi je mama svaku večer pred spavanje, imala običaj čitati! Nisam još išla u školu kada su me moji odveli, u tada jedinu knjižnicu u mom gradu. Znate kako neka djeca spuste vilicu do poda, u trgovini igračaka? E baš takva sam ja bila taj dan u knjižnici. Nikada ranije nisam vidjela toliko knjiga na jednom mjestu. Oduševljenje! Euforija!

Više od trideset i pet  godina, nakon mog prvog posjeta knjižnici, u Gdanjsku, u Poljskoj, svećenici pale „okultne“ knjige i predmete! Drže propovijed dok u plamenu nestaju knjige drugih religija, one koje “promoviraju”“ idolopoklonstvo“ i“ vještičarenje“. Uz njih stoje ministranti. Tek nešto stariji nego li sam ja bila kada sam prvi put ušla u knjižnicu!

Kao što sam ja uživala u mirisu knjiga i od uzbuđenja nisam znala koju prvu odabrati, oni su upijali miris pepela gorućih korica “nepodobnih” autora. Gorjela je tako poganska Hallo Kitty, magijski Harry Potter, serijal Sumrak, knjige indijskog „gurua“  Oshoa… htjeli su upozoriti župljane na loš utjecaj okultnog.

Nisam sociolog, niti psiholog. Bilo bi neumjesno od mene da rezolutno tvrdim, kako određena knjiga  ne može imati štetan utjecaj na čitatelja. Ono što mogu i smijem, jeste prenijeti vlastito iskustvo!

Vjerujem da je to što mi je mama čitala već od najranije dobi, imalo velik utjecaj da u budućnosti čitam sve više i više. Sada kada sam i sama mama, vjerno slijedim njezin primjer!

Mogu li nas knjige zaraziti svojim sadržajem?

Svakako! Hoćemo li zbog toga nužno slijediti trag glavnih likova? Postati ovisnici, magi, ubojice ili ne daj Bože štovatelji neke druge, „krive“ religije?

To što sam vrlo rano pročitala “Mi djeca s kolodvora Zoo”; nije me potaknulo da probam heroin. Priču o dvanaestogodišnjoj Christiani koja je hašiš počela pušiti u klubu Evangelističkog centra, a godinu kasnije je već bila na heroinu, ste vjerojatno svi čitali. Za mene je bila edukativnija od svih kvazi radionica u školi, na tu temu! Toliko brutalno iskrena, da me je uvjerila  kako nikada, baš nikada neću probati takvo što.

I Trainspotting sam čitala puno prije slavne ekranizacije! Koliko god  je Welsh pokušao ozbiljnu temu i ovisnost Rentona, Sick Boy-a  i Spuda, opisati uz dozu humora, najupečatljivije i najslikovitije iz obje knjige, ostale su mi scene pokušaja odvikavanja. Svaka napisana riječ je boljela. Prolazila sam agoniju zajedno s njima! I neću reći da mi zbog ove dvije knjige, nije palo na pamet „probati“. Ali da sam tako odlučila i zbog njih, svakako!

Ili da odemo na malo “lakše” štivo.

Kada sam čitala Hobita i Gospodara prstenova, nisam poželjela postati Sauronov sljedbenik i baviti se crnom magijom. Naučila sam da koliko god naizgled “mali” bio, ne smiješ odustati! I onda kad se protiv tebe urote sve sile Međuzemlja, možeš izaći kao pobjednik! Ako si ustrajan!

Osho Indijski profesor filozofije… gorio je tamo, u Gdanjsku. Popularizirali su ga suvremeni „gurui“ i razni Life coach-ovi. Vjerojatno svakodnevno, a da niste toga ni svjesni, nailazite na članke, samoprozvanih motivatora koji se temelje na njegovim učenjima. „Sreća se krije u tebi, prestanite ugađati drugima,  živi ovdje i sada, osjeti ljepotu sadašnjeg trenutka, budi hrabar otisni se u nepoznato…“ i u tome zaista nema ništa loše.

Ali vjerojatno je baš činjenica da se njegovo učenje toliko iskomercijaliziralo, pridonijelo tome da Osha, gore spomenuti svećenici, dožive kao prijetnju. Ako se njegovo učenje može sažeti, učio je da je u životu od nekoliko bitnih elemenata, najvažniji ljubav. Osvještavanje tih elemenata vodi do unutarnje sreće.  Nigdje, međutim, nisam naišla na riječi koje bi štetno djelovale na mlade kršćane! Na stare još manje! Mnogima bi čak koristilo da ga pročitaju!

A Harry Potter… prvi put sam ga čitala na faksu.Tada je naime izašao Kamen mudraca!

Nije literatura za budućeg akademskog građanina, reći ćete. Iskreno, nije me briga što ćete to reći! Ono što je mene oduševilo, jeste da je J.K.Rowling, mladim generacijama vratila knjigu u ruku. I zato joj skidam kapu. Moj naklon g-đo Rowling! Nastavci iz kućne biblioteke, nedavno su u našem domu, ponovno aktualizirani. Uz našeg osmogodišnjaka. Je li on poželio vještičariti? Nisam primijetila.

Déjà-vu ili kad se povijest ponavlja

Ali ono što jesam primijetila i o tome sam već pisala, jeste da je uz ovu knjigu (i filmove); njegov osjećaj za empatiju postao još izraženiji. Nije se poistovjetio Bellatrix Lestrange, Malfoy-evima ili Voldemortom. Borio se skupa s Harryom, Hermionom i Ronom protiv njih. Zaključio da je on poput Hermione, jer voli školu! Plakao za Siriusom i Dobbyjem.

Teško je ostati imun na suze svog djeteta. Ali te suze su me još jednom podsjetile kako je empatija jedna od  ljepših ljudskih osobina! To osmogodišnje stvorenje iskreno i svim srcem iskazuje osjećaje. Pokazuje brigu, ljubav i altruizam. Dok god se veseli tuđoj sreći, suosjeća s tuđom tugom, ne brinem se što mu je knjiga o malom čarobnjaku prirasla srcu!

Svatko u knjigama nađe ono što želi naći. Ono što nosi u sebi.

Onako nekako kao kad procjenjujemo  ljude. Ako mislimo da su svi oko nas zli,  lažovi, lopovi, lijenčine ili onda kada polazimo od pretpostavke da su svi dobri, postoji velika vjerojatnost  da ih sudimo po sebi. Knjiga se ne treba bojati! Iz knjiga sam učila. S njima sam se opuštala. Uz njih sam se propitivala. Učvršćivala svoje stavove. Rasla!

Naravno da mi se nisu svidjele sve koje sam pročitala u životu. Ali nisam ih zato poželjela isparati ili spaliti. Ne postoji opravdanje za ovakve Goebbels-ovske metode! Jedan od Goebbelsovih prvih činova, koje je učinio kao novi ministar, bilo je paljenje knjiga koje su napisali Židovi ili antinacisti, na Bebelplatzu. A svi znamo do čega su njegove metode dovele Nisam vjerovala da će se takav čin ikada ponoviti. 1933. 2019. Déjà-vu! Zar nas povijest nije nečemu naučila? Ne služe li knjige upravo tome? Učenju!

Komentari