Savršeni svijet
Cafe

Savršeni svijet

Budi drugačiji. Budi ono što jesi. Usudi se sanjati. Leti visoko.

Ili.

Budi drugačiji, ali snosi posljedice. Budi ono što jesi, ali samo ako je to ono što društvo prihvaća. Usudi se sanjati, ali prihvati da će ti netko srušiti snove prvom prilikom. Leti visoko, da ti pad bude još bolniji.

Nisam pesimistična. Naprotiv, uvijek se trudim sagledati život iz svih mogućih perspektiva, uglavnom pozitivnih. No, kad me život po tko zna koji put tresne posred nosa, malo se pokolebam. I onda ona sarkastična, ogorčena „ja“ proviri na površinu da kaže dvije – tri riječi.

Preko prijatelja sam upoznala jednu divnu djevojku. Nasmijana, vedra, jedna od onih čije se oči smiješe čak i kada su im lica ozbiljna. Ima tu životnu iskru u sebi koju čak niti poteškoće koje su ju snašle od rođenja nisu uspjele ugasiti. Jer ih je prihvatila kao sastavni dio sebe i odlučila živjeti onako kako želi njima usprkos. No, naše liberalno društvo koje nas velikodušno poziva da živimo svoje snove, svakim se danom trudi oduzeti joj tu iskru; staviti je u neki tamni kut sa svim ostalim „drugačijima“ da žive svoje snove, samo daleko od očiju „savršenog“ društva.

To milo stvorenje koje sam imala čast upoznati pati od rijetke genetske bolesti koja joj bitno narušava fizički izgled. Mora na česta previjanja, mora se paziti infekcija, sunca, vjetra, svega. Neću ulaziti u previše detalja njezine bolesti, no želim vas do najmanje sitnice upoznati sa njezinom upornošću. Naime, njezin je san bio pisati blog, podijeliti svoja razmišljanja sa svijetom, razgovarati o knjigama, kozmetici, putovanjima, svemu što zanima jednu djevojku na pragu tridesetih.

Iako puna pozitive, ne govori puno, kaže za sebe da je zapravo introvert i da joj bolje leži pisanje nego razgovor.

I to je u redu, odvraćam. Većini nas koji smo vezani za pisanje, lakše je prvo papiru povjeriti sve što nam leži na duši. Sva ta silna slova i naslagane misli valjda će pronaći put do nečijeg srca i misli.

A i ne može raditi poslove koji uključuju prevelik kontakt s ljudima zbog opasnosti po zdravlje, pa joj je računalo i pisanje svojevrstan prozor u svijet. Samo što ona želi da ljudi kroz taj prozor vide i nju. Da podijele s njom njezin san, učine ga smislenim.

Međutim, kako život najčešće nije bajka, već odvratna žabokrečina u kojoj plutaju svakakvi organizmi, čekajući u mulju da te zgrabe za nogu i povuku u svoje plićake, tako su i njeni snovi naletjeli na zid. I to onaj facebook – ov. I nakon bezbroj sličnih primjera, bilo mi je teško povjerovati da postoje ljudi koji bi svoje zadrte misli doista i išli izraziti na takav način. Naime, nakon jednog njezinog teksta o kozmetici, ljepoti, trendovima, našle su se neke fine dame koje su prispomenule kako ona možda baš nije najbolji kandidat za pisanje o ljepoti, s obzirom na svoj „problem“. Ili da proba pisati bez da stavi svoju fotografiju na blog. Ili igdje uopće.

Savršeni svijet

Netko bi se (ja sigurno, poznavajući sebe) rasplakao, izdeprimirao, posustao, možda na kraju i odustao. Ona nije.

Na kulturan način je odgovorila i nastavila dalje, no priznaje kako joj je bilo jako teško nastaviti. Ipak jest, jer je želja za snovima bila jača od tuđe zlobe, no pitam vas koliko se „drugačijih“ krije, koliko ih živi skriveno iza ovih ili onih maski, samo zato jer se boji odbijanja, nedoraslosti kriterijima koje nam ovo društvo velikodušno nameće? Servira nam se savršeni instagram svijet, pun preplanulih, isklesanih tijela, sretnih osmijeha, egzotičnih destinacija i filmskih zalazaka sunca. Na tim slikama čak i obična čokolada izgleda kao da je bačena ravno sa stola bogova Olimpa.

No, rijetko se tko usuđuje okrenuti objektiv prema sebi, otkriti drugačije snove, drugačiji osmijeh, doista biti drugačiji. Živjeti tu svoju različitost. Onu koja se ne može fotošopirati.

A kad se i dogodi ta različitost – primjerice, neka djevojka objavi sliku na kojoj pokaže dlakave noge, jer se, eto, odlučila ne brijati ili, pak, druga ima spojene obrve, pa od tog napravi svoju posebnost; ili bilo koji drugi među tisućama primjera, prozovu ih čudovištem, lezbijkom, izrodima, istodobno se krijući u udobnosti svoje anonimnosti.

A svatko od nas ima toliko toga za ponuditi svijetu. Svi smo jedinstveni i posebni na svoj način, i taj naš otisak prsta što ga ostavljamo u ovom grotlu života više nitko neće nikada ponoviti.

Završila bih sa rečenicom koju je slavni Herman Hesse rekao jednom davno, a u kojoj je sabrao hrabru djevojku iz ove priče, i svakog sličnog njoj…

„No, nijedan čovjek nije samo on sam, on je i jedinstvena, posve osobita, u svakom slučaju važna i neobična točka gdje se križaju svjetske pojave, samo jednom tako i nikada više. Zato je važna priča svakog čovjeka, vječna, božanska; zato je svaki čovjek, dok nekako živi i ispunjava želju prirode, divan i vrijedan svake pozornosti. U svakome je duh postao lik, u svakome trpi stvorenje, u svakome se jedan Spasitelj pribija na križ.“

Komentari

Neki baner