Sa one strane ofingera (malo o Balkanskoj kulturi kupovine)
Cafe

Sa one strane ofingera (malo o Balkanskoj kulturi kupovine)

Možda je do mene, možda ja jednostavno ne volim i ne podnosim ljude. Možda sam divlja, luda ma ko zna šta sve jesam i nisam zaista ne mogu da dam valjano objašnjenje za svoje situacije i osjećaje. Iskreno ni ne trudim se jer kao prvo nemam vremena za takva razmišaljanja a kao drugo kad bih pokušala baš bi me ta razmišljanja odvela pravo na vrata prve psihijatrijske ustanove. No kako je krenulo sve su prilike da ću bar otići na kakav “zdravi” razgovor sa kakvim psihijatrom.

Naime kako radim na mjestu gdje je frekvencija ljudi na jaaako visokoj razini, gdje se dnevno smjenjuje na hiljade različitih ljudi/lica/životinja osjećam kako imam puno pravo i svu slobodu da iznesem svoje mišljenje na vidjelo. Kako kao nijemi posmatrač stojim sa strane i posmatram sve te silne mase izdefinisala sam nekoliko profila ljudi koji se mogu pronaći u kupovini. Krenućemo od najboljih.

Prvu kategoriju čine ukočene damice čiste Slovenske krvi sa krutom buržoaskom ukočenošću.

One biraju samo nove modele. Naizgled dotjerane, ugledne, besprijekorne one biraju tek nekoliko komada najnovijih modela odjeće i veša naravno, a što su starije, to je veš koji biraju provokativniji. Na samu pomisao njih u tome mi se cijeli svijet okrene oko mene. I obavezno se pripazim kada prilazim kabini u kojoj se nalaze jer nerijerko će se desiti da iz damske torbice iskoči kakav pas veličine teniske loptice i na smrt me prepadne.

Sa one strane ofingera (malo o Balkanskoj kulturi kupovine)

Druga kategorija su naše drage mame sa hrpom djece i naravno barem jednim u kolicima.

To se valjda u ovo moderno doba zove izvesti dijete u šetnju, odvesti ga u tržni centar u vrevu ljudi i ignorisati ga dok se iz sveg glasa dere i plače jer naravno da ne želi biti tu, sjediti zavezan u kolicima dok brižna mamica rovari po robi i kači trista ijednu stvar o kolica i ide da isprobava. Stvarno, žene drage, zaista, ali zaista ne razumijem poentu toga. I ne, nemojte mi sad tu pričati kako moraju i one da se obuku jer niko mi ne može reći da jedna te ista žena mora svaki dan da bude u trgovini sa bebom i da svaki dan kupuje krpice dok kolicima gura ljude po objektu i naravno poruši barem dva- tri stola robe.

Treća kategorija, ona najgora, najomraženija su lude Italijanke.

LJudi ja u životu gore nacije nisam vidjela. Možda nemam baš mnogo iskustva pa je to moje iskustvo skromno, ali neurednije, bezobraznije svinjarije ja srela nisam. Ulaze kao tajkuni, obučene kao pokretni cirkus i eto vjerovali mi ili ne redom, od stola do stola prevrću sve i jednu moguću stvar te ostavljaju takav nered za sobom da se često zapitam da nije kakav uragan projurio stolovima i štenderima.

A tek kabine! To odjeća visi posvuda! Na ofingerima, po zastoru, po podu, stolici i svemu gdje može da stane. Hiljadu i jedna stvar! Bukvalno! I najgora stvar je kad izađu iz kabine noseći jednu ili nijednu stvar i na kraju kupe ono što nisu ni probali.

Naravno dolaze obavezno da na, pazite sad italijanskom upitaju neke nebuloze i iščuđavaju se što ih ne razumijem jer njih MORA cijeli svijet da razumije. Kad ih ljubazno upitaš da li pričaju engleski pošto slovenski već ne znaju odmahnjuju rukom noseći svoje guzice na drugi kraj trgovine. A tek da im vidite stil oblačenja! E to je za naslovnice! Ja znam da ne mogu svi biti lijepi, lijepo građeni i skladni ali vala zaista, zaista ne moraju se ni onako obući ako već takav komad robe nije za njih.

Poseban slučaj!

Eto baš je juče jedna, jedna, jedna eto ne znam ni kako da je nazovem, ušetala sva ponosna kao paun u trgovinu a ljudi, više je ličila na morža kojem su navukli vreću za krompir. Žena građe zaista ne dao Bog nikome, znam nije jadna kriva, ali majku mu ne možeš nikako obući uski kombinezon drečeće boje sa 50 i nešto godina a biti kao onaj pingvin iz Betmena.

Napred ispao stomak, zadnjice uopšte nema, grudi se spustile do pupka a naravno grudnjak ne nosi i uz to sve frizura kao da je petljala oko struje. E mene tu zaista ostavlja bez teksta taj mentalitet taj mozak. Dala bih sve na svijetu makar na dan imati to samopouzdanje da se i ja tako osjećam u svojoj koži a ne da važem 100 puta da li je nešto za mene ili nije.

Četvrta kategorija su ti mali crvi, dječurlija od možda 12-13 godina, ako imaju i toliko.

Koja dolazi grupisana u 4-5 jedinki pa napravi takav užas za sobom kakav nije napravio ni napad na Hirošimu 1945. Sad se ja pitam jel to ta djeca više nemaju mejsta za druženje pa im je glavna zanimacija doći u trgovinu, isprobavati robu i onda se iskrasti iz prepune kabine i zaputiti ka izlazu bez  jedne kupljene stvarčice?

Peta kategorija, meni osobno najdraža su papučari.

On, sav zblanut, zbunjen ide od police do police držeći telefon u ruci i traži odgovarajuću stvar za dragu koja sa druge strane telefona birka kao da je pozvala online prodavnicu. On dolazi do mene I pita da li je XXL najveća veličina koju imamo. Uz osmijeh kažem da jeste, ali da uvijek može da izabere model koji se rasteže, nadam se dovoljno koliko i ona rasteže njega.

Sa one strane ofingera (malo o Balkanskoj kulturi kupovine)

Šesta kategorija su sredovječne žene.

Dame u punom jeku klimaksa koje krenu sa isprobavanje veličine S i na kraju završe sa veličinom XL. Mozak je čudo.

Sedma kategorija su recimo normalni ljudi, kupci.

Evo nije da se hvalim ali to su uglavnom ljudi sa naših prostora, Bosna, Hrvatska. Oni kupe nekoliko stvari, probaju, vrate na svoje mjesto kupe i odoše kući. Dođe mi da ih sve izgrlim I izljubim kada ih vidim.

Eto , to bi bilo otprilike to. Čini se da mi je prijeko potreban odmor od posla jer kako je krenulo nekoga ću udaviti i onda problem. A vi to imajte na umu kada idući put budete bili u kupovini, da trgovkinjama je fitilj možda kratak a razgovor sa prihijatrom prijeko potreban. 😀

Komentari

Neki baner