Da li živiš ili samo dišeš?, Čari usamljenosti
Popularno Poruke mudraca

Čari usamljenosti

Jeste li se ikada osjećali usamljeno, a niste bili sami? Bili ste okruženi ljudima, no ipak je nešto nedostajalo, postojala je određena praznina koju niste znali objasniti i ispuniti? Jeste li pak bili sami u nekom trenutku, bez previše bliskih ljudi, ali ste se osjećali odlično ili barem dobro? Vjerujem da smo se svi u nekom razdoblju života osjećali na ovaj ili onaj način. Nije najjednostavnije odvojiti usamljenost od samoće, razgraničiti što je čemu prethodilo i je li uopće, no pretpostavljam da si ljudi, više-manje, uspješno uspijevaju pojasniti te granice.

Samoća je nešto što svjesno ponekad odaberemo.

Trenutak da se odvojimo i budemo sami sa sobom, trenutak odmora od okoline, drugih ljudi, zamornih priča sa strane, manje nam bitnih stvari. Samoća je zdrava ljudska potreba. Potreba za trenutnom, kratkotrajnom ili dugotrajnom samoćom, ovisno o osobi – potreba za mirom, tišinom, pronalaskom prostora i vremena samo za sebe, uživanjem u stvarima koje izazivaju osobno zadovoljstvo.

Smatram da si trebamo, ako osjetimo potrebu, dopustiti samoću – odabrati pauzu, odmaknuti se vremenski koliko nam je potrebno i brinuti o sebi. To zasigurno ne znači prekrižiti sve bliske ljude, posao, školovanje, partnera/icu, obitelj… To samo znači privremeni odmak, legitimna usmjerenost sebi.

Biramo li onda i usamljenost? Ah, vjerujem da ne.

Ona zna biti gadna, ali na kraju, kad ju čovjek prigrli i shvati njezine razloge, često postane draga – jer nešto naučimo o sebi. Sada bih izuzela sve kliničke slučajeve, koji zbog svog intenziteta trajanja, negativnih posljedica i nemogućnosti funkcioniranja i obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti i zadaća, iziskuju intervencije stručnjaka. Ako se čovjek prepusti usamljenosti, može doći do negativnih posljedica za psihičko i fizičko zdravlje. Sada ću se usmjeriti na slučajeve kada su ljudi svjesni svoje usamljenosti, donekle prepoznaju razloge svog osjećaja društvene izoliranosti i „bore se“ kako bi izliječili svoje psihološke rane.

Često se počinjemo osjećati usamljeno kada povratna informacija iz naše okoline ne donosi željenu podršku i razumijevanje, kada osvijestimo kako s određenim osobama nismo na istoj „valnoj duljini“, kada drugima ne možemo objasniti stvari kako ih mi vidimo, odnosno oni nikako ne shvaćaju što im govorimo. Imam dojam da je ljudima neugodno reći „Osjećam se usamljeno. Trebam nekoga tko će me razumjeti.“

Žao mi je da je tome tako jer o usamljenosti treba govoriti.

Ona ne bi trebala biti nešto diskriminirajuće, osuđujuće ili posramljujuće. Popraćena je nizom karakteristika: od tuge i dosade, bespomoćnosti i bojazni, praznine, nesigurnosti, otuđenosti, neprivlačnosti, želje da budemo netko drugi ili imamo nešto što netko drugi ima… Značajno može narušiti sliku o sebi. No, možda da pokušamo pronaći u usamljenosti barem jednu pozitivnu stranu?

Okrenutost sebi… kako vam to zvuči? Svi navedeni osjećaji i stanja koji „vrište“ iz usamljenosti zasigurno nisu najljepša stvar na svijetu, ali su tu zbog nečega. Zamislite samo: na kutiji cigareta jasno piše zdravstveno upozorenje, a samo je nekolicina ljudi svjesna rizika „udisanja“ jedne kutije usamljenosti dnevno. Ono što u svakom slučaju pomaže je priznanje – „OK, osjećam se zaista usamljeno, nisam zadovoljan/na trenutno svojim životom, nisam zadovoljan/na samim sobom, nedostaje mi netko s kim ću moći podijeliti svoje misli i osjećaje, netko tko će me razumjeti…“

Čari usamljenosti

Priznati osjećaj usamljenosti samome sebi, a onda i drugima je zaista velika stvar!

Stvar vrijedna pohvale. Za to treba imati hrabrosti i snage. Pohvala može doći od nas samih i zove se brižnost. Nasuprot kritiziranju i omalovažavanju samoga sebe, „pomilujmo“ se po ramenu. Uz priznanje dolazi i prihvaćanje onoga što jest – u ovom trenutku se osjećam usamljeno i što ću s time? Smijem si dozvoliti osjećati se bezvoljno, jadno, pasivno, uznemireno, osamljeno.

Dugotrajnost proživljavanja navedenih emotivnih stanja je individualna stvar. Usamljenost ne treba ignorirati nego autentično stati iza nje i prigrliti ju. Kada smo spremni adekvatno planirati promjenu, onda smo sposobni odluku o istoj donijeti i provesti. Napišite si na papir podsjetnik s pitanjima: „Kako se danas osjećam? Što želim sada? Što mi treba u ovom trenutku?“, stavite ga na neko vidljivo mjesto, pitajte se ova pitanja barem jednom u danu i osluškujte svoje odgovore.

Oduprite se pesimizmu tako da se okrenite stvarima koje vas ispunjavaju i vesele: čitanje knjiga, slušanje glazbe, šetnja prirodom, druženje s dragim vam osobama… Postavite velike ciljeve koji će pratiti vaše vrijednosti i snove, a sve one male ciljeve shvatite kao put do ostvarenja velikih. Bez obzira na neuspjehe, kojih je u životu više-manje jednako kao i uspjeha – vjerujte! Vjerujte prvo u same sebe! Predloženi put nikako nije lagan ni jednostavan, ali nam garantira zacjeljenje psihičkih rana (ponavljam: ne govorim o slučajevima kada osoba ne zna i ne može pomoći samoj sebi). I ne zaboravite: Sunce će sutra ponovno izaći, bez obzira kako gadno izgleda vaša usamljenost na Zemlji!

Komentari

Neki baner