Samo nek je živo, zdravo... i muško!, Ne baš najbolja mama
Cafe

Samo nek je živo, zdravo… i muško!

“Znaš, kad sam dobio treću kćer, mnogi su mi govorili da sam mlad i imam još vremena za popravni! Kad sam ih pitao kako to misle, sve moje kćeri su naime žive i zdrave, odgovorili su mi:”Da, ali nisu sinovi!” Takvima bih se samo nasmijao u lice!”

Nije ovo citat iz nekog viktorijanskog doba! Ovo mi je nedavno ispričao, ponosni otac tri prekrasne kćeri!

Koliko puta uhvatite ljude oko sebe da se rugaju “primitivnim” kulturama. Onima, tamo negdje daleko od nas. Možda im se i pridružite u tome. U isto vrijeme ovakve rečenice su dio našeg svakodnevnog, “modernog” folklora.

Ljuti me to! Ne samo zbog toga što sam žena!

Jedna od “nuspojava” moje osnovne dijagnoze, s kojom sam se morala suočiti, bila je i ta da neću moći imati djece! Kada sam ipak ostala trudna, moj ginekolog je rekao da je ta trudnoća medicinsko čudo! Bila sam izvan sebe, jer sam mislila da nikada to neću doživjeti! Ali takav tip čuda, ne ide baš lagano! Već s 2 mjeseca sam prvi put završila u bolnici. Kad su me otpustili rekli su: “Vidimo se opet! Možda za koji tjedan. Možda za mjesec ili dva, ali ti ćeš se vratiti na održavanje trudnoće!”

Problem je bio što u trudnoći nisam više smjela piti terapiju za svoju “osnovnu bolest”. Hormoni su divljali i bilo je pitanje kad će ugroziti trudnoću. Nije to bilo nešto što bih ja mogla spriječiti ležanjem ili ishranom. Trebala sam izbjegavati stres. Ali nemam gumicu za zlobne ljude. Zato sam se samo prepustila i nadala najboljem.  Nastojala sam ne pričati o problematičnoj trudnoći. Ipak je to bilo čudo, a ne problematična trudnoća, zar ne? Nastojala sam se fokusirati na pozitivne stvari u životu. Uvjeravala sam se da će sve biti u redu.

Nisam radila ništa što bi ugrozilo trudnoću, ali nisam niti pucketala prstima i od ljudi oko sebe zahtijevala da mi ugađaju. Nisam od supruga tražila da u ponoć ide po burek sa sirom! A od mame da mi čisti stan. Jednostavno nisam “jadna ja, krhka ja, treba mi tvoja pomoć” tip. Više sam od onih “pusti, sama ću”. Takva sam bila i u trudnoći. Iako je unutar mene buktao neopisiv strah. O tome nisam htjela razgovarati.

Spol smo saznali vrlo rano. Ali vjerujte, u takvoj situaciji to vam nije bitno.

Trudove sam dobila već u šestom mjesecu trudnoće. Vratila sam se u istu sobu,  u isti krevet u kojemu sam već ležala! Od tada sam bila “priključena” na tokolizu! Sprječavala je trudove. Bez nje moj dječak ne bi preživio. S infuzijom sam jela, spavala,  išla na wc, tuširala se! Nisam žalila samu sebe! Samo sam htjela da moj mali fajter naraste toliko da se može sigurno roditi. Makar i prije vremena. Nije bilo lako!

Oko mene su bili teški slučajevi. Koliko god nastojiš biti pozitivan, tamo si na mentalnom testiranju.

Kako da ostanem pozitivna, kad vidim pacijenticu koja je izgubila bebu u šestom mjesecu trudnoće. U istom mjesecu, u kojem sam ja tada bila. Morala je roditi mrtvo dijete. Ležala je na pokretnim kolicima, ispred moje sobe, dok se doktor pripremao za rađaonu.

Gušila se u plaču, i zaustavljala sestre da joj objasne zašto se to dogodilo. Dan prije je bila na kontroli. Sve je bilo u redu. Nitko joj nije znao reći zašto. Iako ju nisam poznavala, plakala sam cijelu noć. Znala sam da to nije dobro! Niti za mog sina, niti za mene. Nisam si mogla pomoći. Još uvijek je se sjetim. Jasno vidim njezino uplakano lice! Dugu plavu, valovitu kosu, natopljenu suzama. Dijete bi sad imalo 8 g.

Cimerice s lakšim dijagnozama su se izmjenjivale.

Samo nas dvije smo bile stalne. Među “prolaznima” je bila i jedna pacijentica s povišenim kolesterolom! Nije se pretjerano brinula zbog dijagnoze. Bila je u strahu, jer nije znala spol djeteta. Bila joj je to četvrta trudnoća. Imala je tri curice i bojala se kako će joj muž reagirati ako bude i četvrta. Ležala sam tada u bolnici već poprilično vremena. Nagledala sam se smrti i prijevremeno rođene djece za koje nismo znali hoće li preživjeti ili ne! Slali su ih u veće centre! Zagreb ili Split.

A ona je ležala tamo na odjelu za održavanje trudnoće i brinula da ne rodi kćer! Govorila da je ljubomorna na mene, jer nosim sina!? Ljubomorna je na ženu koja ne zna hoće li joj dijete preživjeti?! Ležala je među nama koje još nismo znale hoćemo li uspjeti održati trudnoću do kraja i kukala o spolu. Nije vidjela u tome ništa neobično niti čudno! I bila sam zbog toga u isto vrijeme ljuta i razočarana.

U kakvom primitivnom društvu, mi to dovraga živimo? Kakav muškarac te treba dovesti u takvu situaciju? Kakva žena to treba trpjeti? Odakle nam pravo da se rugamo tamo nekim dalekim zemljama, kad smo mi tu, u  nazovi srcu europske civilizacije, toliki primitivci?

Moj dječak je uspio! Sve je bilo protiv njega. Od samog početka do poroda.

Rodio se gotovo mjesec ranije! Porod je bio težak. Spašen je u zadnji tren, carskim rezom. Ali on jeste moj fajter! I uspio je! Unatoč svim medicinskim pravilima koja su bila protiv njega!

A ja…Bilo je teško. Od tokolize imam nuspojave,  ali  sve, baš sve bih ponovila. Nosila curicu ili dečka. Sasvim svejedno. Ljudi uzimaju trudnoću, porod i djecu zdravo za gotovo. Budite sretni ako imate tu sreću da vam štapić pokaže dvije crtice. Budite sretni ako imate „regularnu“ trudnoću. Budite sretni ako nakon 9 mjeseci dobijete zdravo DIJETE. Kojeg god spola bilo!

Ponosnom ocu s početka priče i njegovoj ljepšoj polovici, želim pregršt sretnih i ponosnih trenutaka s njihovim curama! Vjerujem da će one, u budućnosti to znati cijeniti!

Komentari

Neki baner