Ljudi samoće
Cafe

Ljudi samoće

U kojem trenutku umire ljubav? Čuješ li taj njezin posljednji uzdah, samrtni hroptaj kad znaš da moraš pustiti sve prije nego te zauvijek povuče za sobom? Ili odlazi polako, u mukama, a ti joj daješ umjetno disanje produžavajući joj agoniju?

Nije znala.

Osjećala je samo kako se u restoranu prepunom ljudi, žamora i smijeha, nad njihov stol nadvio tamni oblak tišine. Vidjela je daljine u njegovim tamnim očima, one koje nikada ne možeš dosegnuti, a ako i pokušaš, one ti samo još više bježe, odlazeći u nepovrat. A ono što je najviše boljelo, u tim očima nije pronašla svoj lik.

Vidjela je nepoznatu ženu čije usne je gorčina stisnula u tanku crtu, čiji prsti grčevito stišću vlastita zapešća ne bi li spriječili te nesigurne ruke da mu polete u zagrljaj, da ga mole, preklinju, zaustave u odlasku, natjeraju da je vole. Kako li je on tek vidi? Sigurno mu je apsurdna i smiješna u toj svojoj molećivoj ljubavi, u nastojanjima da se i dalje nekako provuče kroz sve uži tunel njegova srca.

S mukom je žvakala zalogaj te večere koju je ionako ona inicirala.

On je s posvemašnjom nezainteresiranošću prebirao po tanjuru, nespretno zatomljujući zijevanje, no uspješno izbjegavajući njezine poglede.

Znao je da ona zna. Da ćuti već dugo mirise nečije kose na njegovim ramenima, da poznaje tuđe otiske na njegovim njedrima. I nekako je uživao u tome, krećući se nonšalantno po toj tankoj liniji manjeg otpora izazivajući je da ga ostavi, da mu saspe sav otrov, sav bijes i tugu ravno u lice. Pljune mu među oči. Napokon ga pusti iz okova njezine ljubavi.

Ali nije mogla. Nije znala kako pustiti nekog koga toliko voliš, s kim si dijelio snove, jutarnje nježnosti, gorčinu noći. Kako otići i nikad se ne osvrnuti na nekoga čijim si linijama dlana putovala toliko dugo da više ne znaš staze kojima se možeš vratiti u život prije njega. I, kako nije znala, ostajala je.

Čekala za praznim stolom, slušala prigušeno odzvanjanje ponoći na nečijem satu, gledala svoj odraz u poluispijenoj čaši vina i pisala peti sms na koji neće dobiti odgovor. Čula bi ga kasno, u onaj sat kad su izgubljene duše poput njezine budne i griju samo svoju stranu postelje, kako tiho ulazi u stan, svlači se i liježe u krevet pored nje. A ona, ona se želi okrenuti, reći mu koliko je boli usamljenost, koliko je guše sve te riječi, koliko joj zapinju u grlu svaki put kada ga pogleda, ali ne čini ništa. Samo gleda u noć.

I noć gleda u nju.

Ljudi samoće

Čula je mnogo puta kako moraš znati prihvatiti poraz. Napraviti rez, onaj bolni i krvavi, što ne zarasta lako – i otići. Ne dopustiti podsmijehe drugih, sažalne poglede, neugodne šutnje. Ne moliti za ljubav, jer to je jedina stvar na koju ne možeš nekoga natjerati.

Sve je razumjela. Ali, što kada na potiljku osjećaš sažalne poglede drugih, čuješ prigušeno šuštanje podrugljivih osmijeha, ali te nije briga?  Nije ti stalo do ponosa; pospremaš ga u neku duboku, najtamniju ladicu, skrivaš ispod naslaga lažnih osmijeha, sitnih poniženja i neuzvraćenih pogleda.

I „ljubav“ i dalje živi. Na aparatima, umjetna, života nedostojna čovjeka. Ali te tješi da je ipak tu. Opipljiva je, ima njegove ruke, miriši na njegovu kožu, ima okus njegovih usana. Iako on već dugo nije tvoj. Iako već dugo nije prisutan u razgovorima, planovima, snovima, poljupcima. Iako te ne želi; ne želi tvoju ljubav, već pristaje na nju iz navike. A ti ju prihvaćaš iz straha od samoće.

Je li slabost toliko se bojati gubitka? Odlaska, samoće. Vjerojatno jest. Posve je sigurno ona ta koja je skrivena iza linije manjeg otpora, čekajući da on bude taj koji će otići, koji će napraviti onaj rez.

No, ne shvaća kako samoća nije strašna.

Nema ničega opasnog niti prijetećeg u bivanju sa samim sobom. Ponekad je vlastito društvo najbolje koje možemo imati. Kad možemo biti iskreni sami prema sebi, priznati si stvari koje dugo poričemo, voljeti sebe. Za promjenu.

Ne. Usamljenost je ta koja je strahovita. Dok sjediš rame uz rame svog voljenog bića, ona ti razara misli, dušu, tkivo. Prodire do kostiju. Držiš nečiju ruku, ljubiš nečije usne, grliš ogoljena ramena, a bolno si sam. Kao hrid usred oceana. Milijuni kapi ju zapljuskuju, grle, ali niti jedna ne ostaje.

To je ono čega se treba bojati.

Uspravila se u krevetu. On je spavao, a noć je još gledala u nju. Obukla se i izašla.

Sama u noć.

Komentari

Neki baner