Kako se osjećam kada naletim na čovjeka
Stihovi

Kako se osjećam kada naletim na čovjeka

zašto su mi bedra uvijek osunčana krvlju
i dopuštam ljudima da kvare mi bjelinu
pa nekako povezujem fleke na svome tijelu
što od blata, što od mesa
i kao pronađem tu negdje zagonetku
koju, iskreno, već odavno znam;
nepovratno sam zaljubljena u ljude
i zato tako idiotski dopuštam da me vežu,
a ne volim vezanje
barem ne u smislu zauvijek
koje izbjegavam reći,
ali riječ je samo nekakav posljednji vidljivi pečat
na omotnicu onoga što su misli već odavno odlučile.

voljela bih znati zašto sam tako nagla
kada nagla ne trebam biti
i zašto odgrizem glas dok pokušava mi probiti iz ždrijela
pa ponekad sijem ideje po ravnici
velikoj do kuda ti pogled seže
i osjetim na nepcima slatkoću svojih plodova
tako opipljivu i stvarnu
pa kad dođe vrijeme žetve,
ja gurnem sve u stranu
i zamislim neku novu poljanu
odveć praznu i milu
gdje zasadim još ponešto
dok mi ova prva umire u nadi.

posjedujem mekoću unutar svojih krutih bora
i često pomiješam kada bi koje trebalo
prevagnuti
i sklopim ruke u ruke nalik molitvi
kao da se nadam da će me čuti onaj koji
ne postoji,
ali da ne bi bilo greške
zahvalim ja svejedno
na tom odkškrinutom prozoru
koji mi tu tek tako između rebara škripi.
ispružim se katkad po cijeloj svojoj dužini
iako mi se noge kao klackalica
refleksivno uz trbuh stišću
u pokušaju da mi se po tijelu raširi ono
zgusnuto u sredini,
nekad prođe, ali u suštini
ne
pa sam ponovno u ringišpilu zatupljenih emocija
i vrisak mi zvuči kao smijeh
pa svi misle da dobro se zabavljam
iako baš i ne.

 

Komentari

Neki baner