Lekcija koju nam je ostavio Robin Williams: Shvatimo depresiju ozbiljno!
Osobni razvoj

Lekcija koju nam je ostavio Robin Williams: Shvatimo depresiju ozbiljno!

Nađimo strpljenje i suosjećanje da čujemo svoju i tuđu bol, da je pozovemo da bude tu – bez osuđivanja, bez pojednostavljenih odgovora, bez krivnje. Počnimo dijeliti jedni s drugima. Počnimo shvaćati da prevencija mentalnih bolesti počinje od kolijevke, kako se ponašamo i brinemo za svoju djecu.

Smrt, rekao je jednom Robin Williams, “je krajnje zatvaranje.” Burni komičar i genije došao je do svog “zatvaranja” prije pet godina. Pomisao na samoubojstvo nije mu bila strana, a u intervjuu 2010. godine sebe je optužio da za to nema hrabrosti. Zašto i kako, gubitkom volje za životom, je taj strah prevladao, ostala je zagonetka, ali pitanja Williamsove tragične smrti su ostala da o njima razmislimo.

Dvije prevladavajuće emocije reakcija javnosti na samoubojstvo Robina Williamsa bile su ljubav i tuga.

Robin Williams je imao slatkoću, nježnost i ranjivost koje su dotakla mnoga srca, on je svijet zalijevao ljubavlju -koju očito nije mogao osjetiti sam za sebe. Njegovo je svjetlo zračilo drugima, ali, kao i kod mnogih depresivnih ljudi, ono nije uspjelo raspršiti njegove unutarnje sjene.

Što je uzrok ove užasne izolacije depresivnih ljudi?

Američka autorica Anne Lamott odrasla je blizu Robina Williamsa. U Facebook komunikaciji ona je napisala: “Kao djeca, bili smo u istom čamcu – uplašeni, stidljivi, sa strašno niskim samopoštovanjem i grandioznošću. Ako posjedujete genetsku predispoziciju za mentalne probleme i ovisnosti, kao Robin i ja, vi osjećate život kao da ste se jednog dana našli ostavljeni ovdje, bez uputa za uporabu, i bez ikakve ideje… kako se uklopiti… kako se zadržati bar korak ispred ponora.”

Lamott ovdje dotiče samo dio istine. Iako postoje genetske predispozicije za depresiju i ovisnost, predispozicija nije isto što i predodređenost. Predispozicija povećava rizik da se nešto dogodi, ali to samo po sebi ne može uzrokovati da se to dogodi. Ključni čimbenik je okolina. Geni se aktiviraju ili isključuju, ovisno o okruženju, uključujući i slučajeve samoubojstva, kao što su pokazala briljantna kanadska istraživanja.

Nitko se ne rađa osuđen na depresiju, i nitko se ne rađa s niskim samopoštovanjem. Ako je Robin Williams postao depresivan i potaknut da traži potvrdu u smijehu, pljesku i ovacijama publike, ono što je sam nazvao “sindromom molim vas volite me”, to nije bilo zbog njegovih gena.

Njegovu toplinu, ranjivost i ogroman kreativni talent genija i komičara svi su pripisivali njegovoj izvanrednoj osjetljivosti. Osjetljiva osoba, po definiciji, osjeća više od drugih. Blago neugodni podražaj koji kod ravnodušne osobe može uzrokovati laganu nelagodu, osobi sa preosjetljivim temperamentom taj isti podražaj može uzrokovati strašnu i uznemirujuću bol. Temperament je značajno uvjetovan genima. Kako će se razvijati ovisi o početnim životnim događajima.

Williams je imao teško djetinjstvo.

“Moje jedino društvo, moji jedini prijatelji kao djetetu bili su moja mašta”, izjavio je jednom. On je izvorno razvijao svoju izvanrednu sposobnost stvaranja čudnih i smiješnih imaginarnih likova kao način razbijanja svoje osamljenosti. U njima je našao neku slobodu, jer ti likovi “mogu reći i činiti stvari koje sam se sam bojao učiniti.”

Njegov mu je otac bio “zastrašujući”, i kao mnogo djece koja su kod kuće uplašena, Robin je bio zlostavljan u školi. On je emocionalno bio sam. Njegove komične sposobnosti najprije su imale funkciju zadobivanja neke bliskosti sa svojom majkom. “Imate neku čudnu želju da se povežete sa majkom kroz komediju i zabavu”, rekao je u jednom intervjuu.

Williamsova ovisnost o alkoholu i kokainu, kao i sve ovisnosti, bila je oblik samoliječenja.

Kokain mu je, spomenuo je jednom, dao predah od hiperaktivne energije, baš kao što bi hiperaktivnom djetetu mogli dati Ritalin. Robin je u sebi, kao ovisnik, nosio doživotnu nelagodu sa samim sobom, potrebu da pobjegne od svoje svijesti o sebi: “aktivno mjesečarenje”, kako je to on nazvao. Budućnost u kojoj bih imao više vremena za sebe “možda je posljednja stvar koju želim”, rekao je jednom sa neizrecivo tužnim izrazom na licu.

Noć prije nego što se ubio, Williams je bio na nekoj proslavi, pun duha kao i obično, kao osoba koja voli ljude. Iza te osobe skrivao se krajnji očaj – rano u životu Robin je naučio da prikrije svoje osjećaje, kao što to radi dijete koje je emocionalno samo i koje nema s kime podijeliti ono što osjeća.

Što je ovdje lekcija?

Molim vas, shvatimo depresiju u sebi i drugima vrlo ozbiljno. Ako je u nama, pričajmo otvoreno o svojoj boli, nemojmo se ograničavati svojim emocionalnim prilagodbama iz djetinjstva, nemojmo u tišini nastavljati prikrivati svoju bol, tjeskobu i sramotu. A ako je u drugima, nađimo strpljenje i suosjećanje da čujemo tu bol, da je pozovemo da bude tu – bez osuđivanja, bez pojednostavljenih odgovora, bez krivnje. Počnimo dijeliti jedni sa drugima. Počnimo shvaćati da prevencija mentalnih bolesti počinje od kolijevke, kako se ponašamo i brinemo za svoju djecu.

Autor: Gabor Maté / Izvor: Atma / Prevela: Angelica Horvatić  / Foto: commons.wikimedia.org

Komentari

Neki baner