Nije kriv ponedjeljak
Cafe

Nije kriv ponedjeljak


Nedjelja! Lagano se protegnete i nasmijete sretno, jer vas nije probudila budilica. Sreća traje cijelih nekoliko minuta, a onda slijedi grč u želudcu! Sutra je ponedjeljak. I krećete ispočetka. Treba preživjeti novi tjedan. Petak popodne je tako daleko!

Toliko vas uznemiruje činjenica da je sutra ponedjeljak, da uopće ne možete uživati u nedjelji pred vama. Ne razmišljate o vremenu koje možete provesti s dragim ljudima. „Carpe diem!” je samo neka glupa latinska izreka, koja nema značenja. Najradije biste pokrili glavu jastukom i ostali u krevetu cijeli dan. Suosjećajući sami sa sobom!

Ali nije kriv ponedjeljak! To je samo dan u tjednu!

Možda radite posao koji ne volite! Možda imate groznog šefa. Napornog kolegu! Premalu plaću! I znam, zadnje što trebate, je još jedan članak u nizu, koji će vam reći kako trebate promjenu. U kojem ćete pročitati: „Riskirajte! Promijenite posao. Radite nešto što volite. Radite s nekim tko će cijeniti vaš rad.“ Pomislite, lako je dijeliti savjete s pozadinom iza sebe. Roditeljima koji će uskočiti. Partnerom koji zarađuje za dvoje. S nasljedstvom kojim ćete pokrenuti „svoje snove”.

A tko će vama platiti režije? Tko će djeci kupiti knjige ili odjeću? Odakle vam sredstava za hranu do kraja mjeseca? Preponosni ste i „prestari” da posuđujete od roditelja. A i čini vam se to pomalo neodgovornim u vašim godinama. I odlučite igrati na sigurno.

Ostajete tamo gdje ste nesretni. I mrzite baš svaki ponedjeljak.

Posve vas razumijem! Dok sam bila apsolvent, radila sam telemarketing. Ja! Tiha, mirna, povučena studentica, morala je preko telefona uvaljivati ljudima stvari koje im, vrlo vjerojatno, ne trebaju. Uz to su i bezobrazno skupe. Da se razumijemo, ne bih u to vrijeme bila u stanju prodati vodu u sred pustinje. Mrzila sam kad bih morala dignuti telefonsku slušalicu i krenuti s poslom! A sve sam to radila, za minimalac!

Mrzila sam svaki ponedjeljak. Ali i utorak, srijedu, četvrtak i petak. I radila i dalje. Jer je to bilo „odgovorno u mojim godinama”. Drugi posao nisam mogla naći. Ali… da, postoji ali. Na tom poslu sam imala 2 savršena šefa. Od kojih sam naučila, kakav pretpostavljeni treba biti. Kopirala sam, učila, zapamtila. Nastojim koristiti, sada kada ja radim nešto što volim. Hvala im na tome!

Kad sam počela raditi u struci, bila sam napokon sretna.

Napredovala s vremenom. Putovala sam! Vidjela svijeta! Bila sretna, jer sam radila ono za što sam se 16 g.školovala. Jer sam radila ono što volim. Ali… da ima ali. Radila sam i preko 12, 13 sati na dan. Vrlo često i bez slobodnog dana. Pitala se je li to baš toga vrijedno. Nisam mogla mrziti ponedjeljak, jer nisam imala slobodnu subotu, niti nedjelju. Iako sam obožavala svoj posao, otišla sam.


Ali moram priznati, ziheraški. Tek kad sam našla novi posao. Tek kad sam potpisala novi ugovor. Jer tako je bilo „odgovorno u mojim godinama“!

Osim nekakvih početnih poslova, imala sam sreću raditi što volim. Imala sam sreću i uglavnom imala i odlične kolege. Ali… da ima ali. Možete voljeti posao koji radite, možete imati 25 krasnih ljudi oko sebe, ali tek jedna osoba je dovoljna da počnete mrziti ponedjeljke. Kad bih došla do te faze, ne bih imala mira. Tražila sam drugi posao, dok ne bih našla! Odlazila! Ziheraški uvijek, moram priznati! Jer da, tako je bilo „odgovorno u mojim godinama“! Nije bilo bitno je li pozicija bolja ili lošija! Bitno je bilo da ne mrzim ponedjeljke!

Nije kriv ponedjeljak

Volim svoj posao.

Koliko god to nepopularno danas bilo reći. Radim u odjelu, s timom ljudi na koje se mogu osloniti i s kojima mi je ugodno raditi. Ali… to ne znači da je sve oko mene u savršenom redu! Ima svakakvih kolega, suradnika, klijenata. Nekad te naljute. Nekad nasmiju! Neki dani su bolji. Neki lošiji.

Postoje zahtjevniji klijenti i oni manje zahtjevniji. Postoje oni od kojih naučite hrpu toga. Oni s kojima je užitak razgovarati! Postoji i oni koji me znaju izmoriti. Oni zbog kojih često radim u kasnim satima, zbog vremenske razlike! Izluđuje me kad shvatim da zakone njihove države, znam bolje od njih samih.

I da sam do toga došla, trošeći sate i sate svog privatnog vremena.  Ali… da, ima ali. Jednog dana vam takav isti klijent, iz čista mira, pošalje čestitku. Ne e-mail, već rukom pisanu čestitku, sljedećeg sadržaja: „Marina, just want to send a special thank you! You are a big help and you make warking with (ime moje firme) much easier!“

I koliko god vas zna izluditi, toliko vas i razveseli. Nasmijete se i idete dalje. Sretni jer radite što volite! S makar nekim ljudima koji cijene to što radite! I ne mrzite ponedjeljke!

Ne znam jeste li ziheraš poput mene ili netko tko riskira! Stoga ne mogu znati, niti kako ćete do te faze doći. Ali iskreno vam želim, ako već mrzite ponedjeljke da ih, čim prije, prestanete mrziti!

Komentari

Neki baner