Ograničenost, Slučaj džemper, žigosanje i ostala sr*nja što ujedinjuju narod


Upustila sam se prije nekog vremena u jedan od onih razgovora čiji je tijek i završetak osuđen na propast već od prve izgovorene riječi. S jednim sam pristalim, zgodnim, obrazovanim mladićem, koji je ujedno i moj dugogodišnji kolega, sjela popiti kavu i nesmotreno zagrizla udicu politički obojenih i/ili zatucanih stavova kojih se grozim, koji mi ubijaju sive moždane stanice i čine da pomislim kako je “homo sapiens” zapravo vrlo precijenjena vrsta u nekim slučajevima.

Jer, ne možeš me zvati na kavu i onda prije nego kažem “macchiato” posred čela lupiti s izjavom kako pobačaj podržavaju samo lezbijke i frigidne feministice. I te gluposti sa “ženino tijelo – njezina odluka”. Nema ona što prisvajati svoje tijelo. Jednom kad zatrudni, a stjecaj životnih okolnosti je dovede do misli o pobačaju, ni slučajno sama donijeti svoju odluku.

Zatucanost društva koje se bavi onim što ih se zapravo ne tiče?

Tu su udruge, pa aktivisti, moralisti i svi drugi manje – više isti. Pokušavam smireno i argumentirano proturječiti mom sugovorniku, iako već lagano osjećam kako mi šumi u ušima. Ali ne. On mi kontrira sa pamfletima različitih crkvenih otaca, istih onih koji imaju pouzdane informacije kako se od mesa pobačene djece rade najskuplji parfemi ili onih u čijem se svijetu od masturbacije osljepljuje, zakržljava i pada u delirij.

Jedino što je zakržljalo u cijeloj toj mučnoj priči u kojoj sam (blesava ja) još i sudjelovala, jesu mozgovi onih koji u to vjeruju. I potpuno je delirično to što svakodnevno netko izmasturbira kakvu bolesnu ideju poput spomenutih, po narodu zaokupljenom nekim drugim, važnijim brigama, očekujući ovacije, referendume i ozakonjenje svake ludosti s kojom su se taj dan probudili.


Zagnjurila sam nos u svoj macchiato provjeravajući gleda li nas tko, jer je moj mili kolega pao u stanje blažeg transa i proširenih zjenica. Kao kroz maglu mi se čini da sam čula riječi poput “udba”, komunizam i jugofili, pa sam se potpuno isključila. Ne shvaćam doista, dragi moji, čemu to.

Čovjek na pragu četrdesetih, sa završenim fakultetom i posve pristojnog izgleda, radije odabire satima visiti na Facebooku i držati govorancije na kojekakvim opskurnim, radikalnim portalima i grupama tipa “gdje si bio ’91?”, nego otvoriti um malo dalje od vlastitog nosa.

A i kad se napokon odlijepi od računala, jer su ga u većini grupa blokirali, tada pozove kolegicu na kavicu čisto da se vide, da istrese svoje frustracije i da njoj proradi čir.

Prišio mi etiketu jer si je “faca” pa misli da može?!

Ono što me posebno zasmetalo u tom razgovoru jest etiketiranje. Zašto se žene prije tridesete ne udaju i nemaju djecu? Zašto ganjaju karijeru? Ne može žena imati 35 i biti neudana, bez djece, blebetao je moj sugovornik. A ti, ti si trebala roditi ranije, kad ćeš stići imati još djece!?

Može svatko što hoće, dragi moj. Dosta mi je više tog “ladičarenja”. Ladica jedan: “Neudana, 35, bez djece”. Ladica 2: “U braku, 39, samo jedno dijete!? “. Ladica 3: “Slobodan, 32, živi kod roditelja (gay vjerojatnost značajno raste)”. Svi smo unaprijed raspoređeni, značaj u društvu u kojem živimo određen je posve krivim i nebitnim stvarima.

Ispunjavamo tuđe planove, živimo tuđe snove, gubimo vrijeme pokušavajući se uklopiti u kalupe koje društvo neumorno pravi za nas. Niti moj kolega nije svjestan koliko je zapravo “ukalupljen”. Živi život skriven u svojoj ladici,  na kritiku odgovara bijesom, nesvjestan svoje ograničenosti.

Društvo iskrivljenih vrijednosti

Nažalost, i on je samo odraz tog društva. Nametljivog, samoživog, sputavajućeg. Onog koje ne trpi individualce. Protivi se gradnji mostova, slobodi duha i kreativnosti uma, iako voli tvrditi suprotno. Društva koje djecu uči kako je različitost prihvatljiva samo ako je se ignorira; koje pušta mladost da odlazi, a starost da se ponizi.

Vrijednosti su već davno „polupale lončiće“, pa se uspjeh mjeri brojem lajkova, a najtraženije zanimanje je „influencer“. Nema veze na što se utječe, bitno da kapne neka lova. Zauzmi pozu, provuci fotku kroz pedeset filtera na instagramu i čekaj svojih pet minuta. I to je jedan od kalupa u kojem mnogi čame već neko vrijeme.

Sita sam tuđih kalupa

Ne zanimaju me više ničije ladice, ničiji planovi za mene, a bogami niti razgovori poput ovog koji sam vodila. Svoje sam želje uskladila sa stvarnošću, barem onoliko koliko mi je pošlo za rukom, i nije uvijek sjajno, no napokon se osjećam svoja.

Izdvajam se iz politiziranja, debatiranja o meni nebitnim stvarima, ne zanimaju me stavovi s kojima se “moram” slagati i, znate što, nikakvi kalupi me više ne žuljaju. Ljepše je slijediti svoj instinkt i imati vlastito mišljenje da bi znali odgovoriti na životne izazove.

Jer, onog tko se svaki put ogluši na izazov, život naprosto prestane izazivati. A što onda?

Komentari