Kako se liječi slomljeno srce, kako se preboli još jedno razočaranje... još jedno u nizu?
Popularno Tridesete

Kako se liječi slomljeno srce, kako se preboli još jedno razočaranje… još jedno u nizu?

PORUKA KOLUMNE: LAKO JE ŽIVJETI U SVIJETU ZABLUDA.


Sjedila sam i dugo gledala u to pitanje. Često me to ljudi pitaju. I ja uvijek odbijam odgovoriti. Jer ne znam. Znam samo da za sve postoji vrijeme. Ali ponekad ni ono nije dovoljno. Ponekad čitav život nije dosta da bi iz nas izvukao sve što je pokidano.

Postoje ljudi koji nikad ne prebole.

Upoznala sam ih. Osjetila sam sve što ih proganja. Dugo smo razgovarali. Oni jednostavno ne mogu dalje. Nije da ne žele. Ne mogu.

Reći ćete – to su zablude, to je odbijanje da se suočiš s realnosti. No je li tome baš tako?

Ako netko provede 20 godina u braku s nekom osobom i proživi s njom dvadeset iskrenih godina ljubavi, uz sve uspone i padove koje jedan odnos donosi i tad izgubi supružnika, živi li on u zabludi? Ili samo poštuje uspomenu na ljubav?


Kažu mnogi da nije prirodno biti sam. Da svatko treba krenuti dalje. Da treba sahraniti one kojih nema, odžalovati neko vrijeme i krenuti ispočetka. I to obično govore oni koji ne znaju biti sami sa sobom. Kojima uvijek treba netko da bi im potvrđivao njihovu vrijednost, netko čijom bi se pažnjom i ljubavlju hranili.

Mnogo je takvih odnosa, a oni nemaju veze s ljubavlju i pripadanjem. Ne zaista, više su preslika narcisa i empata.

Baš jučer razgovarah s jednom dragom gospođom o tome. Obje smo zaključile da ima previše bezdušnih ljudi na planeti, koji ne shvaćaju kakav krvavi trag iza sebe ostavljaju svojim postupcima.

Uplitanje u tuđe veze, odgovornost za raspad brakova, uplakana djeca i slomljena srca, baština su takvih ljudi. Narcisa. Jer oni “vole” samo sebe, ali zapravo samo egzistiraju kao robovi svoga ega. Nikad nisu spoznali istinsku dubinu samopoštovanja i ljubavi prema sebi, ni razvili zdrav odnos sa sobom, zbog toga im i trebaju drugi da bi ih voljeli i obožavali.

Kako se liječi slomljeno srce, kako se preboli još jedno razočaranje… još jedno u nizu?

Zbog toga ni ne znaju biti sami niti su sposobni razumjeti da postoje oni koji su već doživjeli predivnu partnersku ljubav, iz nekog je razloga izgubili ali joj ostali vjerni. Oni koji žive sretni i posve ispunjeni u vlastitoj koži i nemaju više potrebu za takvim vidom zbližavanja.

To nije za osudu, to je vrijedno poštovanja. Ti ljudi poznaju sebe i žive kao primjer drugima.

No moram napomenuti da sad ne govorim o onima koji pate od raznih oblika depresije, poremećaja i odbijaju prihvatiti stvarnost. Pričam o zrelim, samosvjesnim ljudima koji stoje s obje noge na zemlji i koji nakon okončanja nekog odnosa, svoju energiju usmjeravaju na druge segmente svog života i ljude u njima.


Oni ne pate u tradicionalnom smislu te riječi i pojmu kojim to inače percipiramo, oni jednostavno poštuju ono što je bilo i shvaćaju da više ne može biti.

Postoje i oni koji namjerno žive svoju agoniju. Oni koji biraju patiti.

To su ljudi koji se uvijek iznova vraćaju u neki odnos, iako su posve svjesni da u njemu nema ljubavi. Oni koji ne vole sebe dovoljno da bi se izvukli iz odnosa zbog kojeg postaju ljušture. Oni koji će znati svakoga savjetovati, svakome soliti pamet, koji će jasno vidjeti da za neke druge ljude nije odnos u kojem su, ali sami sebi neće željeti pomoći.

Oni zaista žive vjerujući da ne zaslužuju bolje.

Potvrđuju si to svaki put kad se vrate u nasilan odnos. I iako možda na njihovom licu nema masnica, ožiljaka na duši je i previše.

Jer sve što nije istinska ljubav, neki je oblik nasilja. To je i hladnoća i zanemarivanje jednako kao i uvrede, prevare i šamari. I ljudi koji ostaju u takvim odnosima istovremeno su i mučitelj i žrtva.

Odbijati otići iz takve zajednice (ako je uopće možemo tako nazvati), sustavno je uništavanje sebe iz dana u dan.


A odgovornost prema sebi, najveća je odgovornost koju svaki pojedinac ima.

Iz te odgovornosti oni koji pate a žele preboljeti, traže način da zaliječe slomljeno srce i nastave dalje. Oni znaju da je vrijeme njihov saveznik, znaju da patnja nije ljubav i da se ne živi od uspomena.

Kako se liječi slomljeno srce, kako se preboli još jedno razočaranje… još jedno u nizu?

Oni će možda ponekad zaviriti u škrinju u kojoj čuvaju požutjele slike, ali neće ostati zarobljeni u tim sjećanjima. Možda će i pustiti suzu, možda će ih nešto zapeći duboko ispod prsne kosti, ali oni će ipak slike pospremiti nazad, škrinju zaklopiti i nastaviti živjeti.

Voljet će, pokušavati, boriti se. Trudit će se pa makar se ponovno razočarali. Pa makar srce ponovno puklo i makar ponovno uspomene pospremali negdje u mračni kutak duše i uma i starog ormara.

Živjet će. Kroz sve palete emocija koje nosi svaki novi dan i svaki novi odnos. Možda će s vremenom shvatiti kao oni s početka priče da je dovoljno voljeti sebe. Možda će pronaći novu ljubav, a možda će samo uvijek iznova pokušavati.

Zbog toga odgovora na pitanje s kojim smo krenuli nema. Nema univerzalnog ključa i nema prigodne terapije. Ima samo odluke da voliš sebe istinski, da budeš sebi najbolji prijatelj i da odlučiš pronaći vlastitu sreću neovisno o tome da li bila ona s nekim u paru ili ne.

Oba odabira su ispravna.


Mariju pratite na njenom Facebook fan pageu i Instagramu


Komentari

Neki baner