Ono si što slušaš?
Cafe

Ono si što slušaš?


Mnogo puta čujem kako kažu da si ono što slušaš, ali što to uopće znači?

Napravljeno je i mnogo istraživanja na tu temu, a nekako najbolje rezultate dobili su slušatelji jazza. Smatraju ih maštovitim, miroljubivim liberalima ljubazne i otvorene prirode. Ne žalim kvariti raspoloženje, ali sigurna sam da i među njima ima pokoja ljuta, negativna konzerva. Zvuči presavršeno da bi bilo istinito.

Poklonici klasike u tom su istraživanju doživljeni kao tihi, ljubazni, odgovorni i inteligentni, ali i neatletski, fizički neprivlačni i dosadni. I opet, nije li pomalo trivijalno reći za sve koje vole klasičnu glazbu, da su neprivlačni i dosadni? Privlačnost ionako ovisi od osobe do osobe, a dosadni… Mislim da su sve samo ne dosadni.

Pazi sad ovo…

Rockeri se smatraju prirodnim buntovnicima, potpuno neorganiziranim ljudima te emocionalno nestabilnima. Vidim poveznicu i ajmo reći da shvaćam zašto su to zaključili (iako se ne slažem u potpunosti, da ne bi bilo). Zatim sam pronašla još jedno istraživanje u kojem se ljude koji slušaju srodni žanr, heavy metal, smatra nježnima, niskog samopoštovanja, pomalo rezerviranima, ali zadovoljnima sobom.

Prva stvar, ne znam kako netko može biti niskog samopoštovanja, ali zadovoljan sobom. Druga stvar, je l’ to stvarno ono što ti prvo padne na pamet dok vidiš metalca?! Ajme vidi ga kako je nježan!

Znam da je većina sasvim normalna i daleko od onog u što ih okolina svrstava, ali mislim da sad već shvaćate što pokušavam. Glavno pitanje jest što uopće znači ova naslovna fraza; je li povezana s istraživanjima ili s perspektivom okoline? Jer se očito ne poklapa uvijek, a čovjek koji sluša određenu glazbu se vjerojatno ne poklapa ni s jednim, a ni drugim.

Ali da nastavimo s istraživanjima.

Obožavatelje popa vide kao konvencionalne i mirne, ali s nedostatkom inteligencije i mudrosti. Sad ću samo reći da ja najlakše pišem kolumne, vozim i radim sve ostalo uz pop glazbu. Nije mi najdraža, ali nekako mi se najlakše skoncentrirati uz nju, misli mi najlakše teku. Sad to protumačite kako hoćete.

Sljedeća skupina su fanovi elektroničke glazbe za koje se smatra da su društveni, tvrdoglavi, kreativni, ali i pomalo neurotični. Ne znam, slušam i elektroničku glazbu, jesam sve što kažu, ali to je danas svaki drugi čovjek. Svatko može biti društven dok hoće, može biti tvrdoglav ako se radi o nečemu do čega mu je stalo, svatko je kreativan s vremena na vrijeme, a i svatko pukne na živce s vremena na vrijeme. Ili možda žele reći da ti ljudi nemaju neku posebnu osobnost? To nije lijepo od njih.

Zatim, ljubitelji rapa. Za njih se kaže da su skloni sportu, puni samopoštovanja, ali i da su neorganizirani te neprijateljski nastrojeni. Razumijem zašto su zaključili da su neprijateljski nastrojeni, očekivala sam i mnogo gore pretpostavke. Okolina bi rekla da su to sve i samo narkomani koji uživaju u ovim malim, površnim užitcima i grijesima.

Meni je rap trenutno najdraži žanr, a od ovog navedenog mogu samo potvrditi da imam mnogo samopoštovanja, a ponekad sam i neorganizirana, neću lagati. Da sam neprijateljski nastrojena? Nisam, daleko od toga. Ja samo volim reći onako kako je i volim se ponašati onako kako se osjećam, bez pretvaranja, a najveći problem je to što su ljudima draže slatke laži pa sam mnogo puta zaista ispala neprijateljski nastrojena iako nisam imala loše namjere. A opet, to što volim biti realna, ne mora uopće biti povezano s rapom.

Što sad uopće i možemo zaključiti?

Možemo zaključiti samo da je glazba postala još jedan izgovor za osuđivanje čovjeka bez da se uopće potrudiš upoznati ga.

Mislim da je čovjek mnogo više od glazbe koju sluša jer se ne uzima u obzir da se tvoje preferencije glazbe mogu mijenjati ovisno o tvom raspoloženju, mogu se mijenjati čak i zbog društva u kojem se nalaziš u tom trenutku. I najvažnije, ne uzima se u obzir da nije bitno samo ono što slušaš već i kako doživljavaš to što slušaš.

Može pjesma biti vulgarna do neba, ali u jednom stihu sadržavati nešto što ti može promijeniti život na bolje, nešto što te može potaknuti na dublje razmišljanje, nešto što možda baš u tom trenutku moraš čuti. Ovisi o čovjeku hoće li vidjeti taj jedan stih ili će ga povesti samo ovo negativno.

Isto tako, može pjesma biti najpozitivnija ikad, ali se možda u jednom stihu pronađe nešto što nije baš najmoralnije i onaj koji traži negativu, to će i pronaći i zaboravit’ će kompletnu poruku.


Ne definira glazba čovjeka već čovjek glazbu. 

A sad, neću poreći da se neki ljudi u potpunosti uklapaju u određeni stereotip, ali to ti ne daje pravo da osuđuješ sve ostale jer iznimke postoje uvijek, a i ljudi su ipak malo prekompleksna bića da bi se ih svrstalo u razne koševe, pa makar na temelju glazbe koju slušaju. Uostalom, shvatili smo već da ne možeš ni znat’ u koji ih koš svrstati jer je oko jedne stvari, tisuću raznih stereotipa, istraživanja, mišljenja, zaključaka itd.

Najbolji savjet koji mogu dati za kraj je da jednostavno počnemo uživati glazbi koju volimo, ali i u ljudima bez da ih etiketiramo. A ako nam se koja pjesma ne sviđa, jednostavno je maknemo s playliste.

Isto je i s čovjekom; ako ti se ne sviđa, jednostavno se makneš, udaljiš od njega i nastaviš dalje. Nema potrebe za kompliciranjem.

Komentari

Neki baner