Vrijeme heroja nam očajnički treba

Vidim svoje prste pred bijelom površinom ekrana
kako pišu o sceni grada:
svaka glava u svoju masku gleda
pa pita sebe samog što mu to u misli ne da
-da krene naprijed i pogleda oko sebe,
stari, pa sreća je metrima ispod mene;
nakaradne klinke šetaju lagano pored rijeke,
na klupice su sjele plemenske žene,
opijaju se smradom iz trulih konzervi-
cijela scena guši pluća, ona puna je krvi…

Trljam oči, nešto me grebe
ceste od leševa su tkane,
moj narod plaća za ovo,
da od djece neće biti ništa,
možda skitnica il’ parada,
sve, sve pod ruševinama ovoga ovoga grada.

Nejasne su slike, obrazi su mutni
i mene sve nešto dira i muči,
kako bosonogi da proputujemo svijet
i volimo male stvari kada nemamo kamo doći kući,
kada smo polumrtvi,
kada nemamo snage, ambicije i volje-
to sveto trojstvo puca nam pod petama,
tlačimo sami sebe
siluetama
neke takozvane vlasti,
a ne priznajemo da snaga je u nama.

Srce mi utapa kada tvoje oči tupe prazno,
isprane i sive, jadne, velike, gladne ,smrvljene oči
ne znaju kuda sa znanjem.
Rekli su ti da ne možeš ništa, možeš sve,
možeš kamenjem, srećom ili ljubavi-
samo izaberi ono što je stvarno u tebi;

Miris ljepila i sline proteže se ulicama,
a mene smeta što tebe ne smeta
da si pomiren s prodajom sebe,
da si pomiren s prodajom sebe,
da si pomiren s prodajom sebe…

Komentari