O emocijama, vjenčanjima i prijateljstvu


Priznajem, jedna sam od onih koji se rasplaču gotovo na svaku sitnicu. Plakala sam na vrtićkim priredbama. Na nastupima, tada sedmogodišnje navijačice. Subotom, kad osmogodišnje desno krilo NK “Arbanasa” zabije gol. Plačem na filmovima. A baš prošli tjedan sam se pošteno rasplakala, u kinu na Čudesni park. Crtić, za one koji ne znaju.

Plačem i na vjenčanjima. Što je u neku ruku paradoks. Ne volim, naime vjenčanja. Nemam ništa protiv “ovjekovječenja” ljubavi dvoje ljudi. Vesele me pozitivne vijesti i od srca se radujem takvima. Naprosto ne volim cijeli taj cirkus vezan uz vjenčanja.

Kažu da sve djevojčice, sanjaju svoje vjenčanje. Kažu! Ja ne bih znala!

Nisam nikad spadala u taj tip djevojčica! Niti danas, kad sam zakoračila u četrdesete, nisam promijenila svoje mišljenje. Ne žalim što nisam imala raskošno vjenčanje s 200 uzvanika. Vjerojatno ga ne bih imala, niti da se rodim još 10 puta. Osobno bih radije, novac potreban za spomenutu ceremoniju, uložila u neko dobro putovanje, nego u dan pun stresa, kalorija i lake glazbe!


Od feštica, preferiram one kućnog tipa! U odabranom društvu bliskih prijatelja, uz kvalitetno vino, dobru hranu, besmislene rasprave i puno smijeha. I uvijek ću im dati prednost pred masovnim, ušminkanim okupljanjima. 

Ipak, rasplačem se na gotovo svako: „Uzimam!”, na rezanje svadbene torte i zdravice kumova. Obrišem suzu da nitko ne vidi. Čisto da ne izgubim godinama građeni image, lokalnog sarkastika.

Prošli vikend se udavala Ana!

Nas dvije smo se upoznale na poslu. Malo pomalo i kolegice su postale prijateljice. Iako su nas u početku svi mijenjali, zbog iste visine, frizure i boje kose, Ana po gore spomenutom pitanju, nije „ista“ ja. I prije nego li je upoznala Ivana, pričala je kako želi veliko vjenčanje.

Ja sam i prije Mira, molila Boga, da moj izabranik, bude zadovoljan potpisom i kumovima. Ne znam kako bih preživjela da sam morala napraviti kompromis i organizirati svečanost sa stotinama uzvanika. Srećom, nekako su nam se objema posložile karte. Upoznale smo partnere koji su htjeli isto što i mi. Tako sam ja dobila potpis, kumove i par frendova. Ana veliko vjenčanje.

Zbog Ane, sam ovu subotu, još jednom učinila ono što ne volim i nastojim izbjegavati. Otišla na jedno tipično dalmatinsko vjenčanje! Ispitala pri tom, trajnost svoje vodootporne maskare, kad sam ju vidjela u vjenčanici i pred oltarom. Pošteno se smrznula u ljetnoj haljinici i nedoživljenoj hladnoći usred svibnja. I ako to nije dokaz da ju volim, ne znam što jeste! Plesala i pjevala, onako kako to samo jedan antitalent može! Isprika uzvanicima! Bila sam iskreno sretna zbog nje! I s njom!

O emocijama, vjenčanjima i prijateljstvu

Ana i ja se međusobno zovemo “moja druga ja”. Iako smo “alter ego” onoj drugoj (ne u onom disocijativnom smislu), ne slažemo se uvijek u svemu. Ali smo bile podrška jedna drugoj, u svemu. Podrška u dobru. Podrška u zlu. To razlikuje prijatelja od poznanika.


S poznanikom se možete dobro zabaviti. I to je super! Ali poznanici su prolaznici kroz vaš život. Prijatelji su suputnici! Samo prijatelj će biti uz vas i kad je loše. Prijateljstvo je puno više od zabave.

Baš zato, zabave s prijateljima i jesu najbolje! I možda vjenčanja ne volim, ali uvijek sam za dobru zabavu s pravim prijateljem! Drago mi je što sam bila djelom ove!

To je ono, što zaista želim Ani i Ivanu. Budite suputnici jedno drugom! Ostanite prijatelji zauvijek! Jer prijatelj ne poznaje dobra i loša vremena! Uživa s vama dijeliti dobro! Ali je i oslonac kad je najteže. Ne odlazi! Ostaje! Zbog njega ste sigurni da ste upravo tamo gdje trebate i biti. I vjerujte mi, dok god budete jedno drugom najbolji prijatelji, zajedničke zabave će vam biti najbolje!

Komentari