Jeste li ikada doista čuli istinu?


Ne onu snishodljivu, opreznu, umotanu u stotinu celofana i mašnica, već onu koja te pogodi ravno u lice; koja ti raskrvari usnu i još te jednom raspali dok ležiš. Onu koja oslobađa. Onu koja ti, jednom kad se suočiš s njom, više ne može ništa.

Možda će mnogi od vas reći – naravno da jesam; možda je moje pitanje besmisleno i banalno. Ali polovične istine i istine s kojima baratamo u rukavicama, pažljivo ih premještajući iz ruke u ruku i kotrljajući ih dugo među prstima, se ne računaju. One su ovdje samo kako bi, jednom izrečene, stvorile privid sreće, privid ljubavi, privid prijateljstva. Privid života. Trenutno zadovoljstvo onoga koji misli da ih želi čuti; kratku priču o onome čega zapravo nema.

Takve nas istine ne oslobađaju.

Samo prikrivaju strah od gubitka; strepnju od izdaje. Lažna prijateljstva s njima dobivaju novi sjaj, a ljubavi pod njihovom krinkom mogu umirati još dugo, dugo. Nastaju u treptaju oka, jer ih stalno tražimo. Uvijek ih iznova želimo čuti.

Voliš li me? Mogu li ti vjerovati? Gdje si bio/bila sinoć? Imamo li budućnost? Da li sam ti lijepa? – samo se nižu. Neke jednostavne i banalne, neke duboke, ali sve nose okove. Sve nas vežu za sebe svojom slatkorječivošću, hrane onog vuka koji uvijek pobjeđuje.

Naravno da te volim, ludice, reče i gleda mu odsutno preko ramena.

U mene se uvijek možeš pouzdati, nasmije se i ostavi ju nakon što sazna da se razboljela.

S prijateljima na piću, gledali smo tekmu. Mislio sam na tebe, zagrli ju u ruci držeći košulju s tragovima tuđih mirisa.

Ti si osoba mog života. Ostarjet ćemo zajedno, znaš to, kaže on, ne znajući ni sam.

Oduzimaš mi dah, laska joj,  a jedino što mu može oduzeti dah je tri kutije cigareta koje dnevno popuši. Jer, iskreno, ona u toj haljini izgleda kao vreća krumpira.

Mnogo je istina za kojima tragamo.

Na krivim mjestima, na pogrešan način, od ljudi koji nam je ne mogu dati. Uvjereni kako se od njih bolje osjećamo, a zapravo nas izjedaju iznutra. Porobljavaju nas, a mi svjesno pristajemo na to. Jer su te istine lijepe. Ne bole. Ništa ne traže od nas. Samo se smjeste u naše živote, negdje između straha i poricanja. Da sloboda ne može proći. Da nikada ne vrisnemo od razočaranja, isplačemo suze, krv i laži, počnemo ispočetka.

Dugo iščekujem te prave, surove istine. Bilo je trenutaka kada sam mislila kako ih napokon imam, kako ih držim u šaci. Jer bile su tako uvjerljive. Dolazile su imajući lica onih koje sam najviše voljela, kojima sam najviše vjerovala, čijim sam riječima pridavala značaj veći nego svojim vlastitim.

Ali dugo mi je trebalo da shvatim.


Riječi su varljive. Ako doista želiš znati, traži u prešućenom. Tamo se kriju sve istine svijeta. 

U pogledu, u dodiru, u malim, gotovo neprimjetnim gestama. Jer, riječi su promiskuitetne. Toliko puta izgovorene, izlizane, potrgane izjave ljubavi, vizije budućnosti, hvalospjevi ljepoti – svi oni padaju u ponor bez dna kada ih dotakne samo jedan pogled pun ljubavi, bijesa, osude, razočaranja; sustigne samo jedno ostajanje kad ti cijeli svijet okrene leđa. Kada ih presiječe samo jedan odlazak, jer nisi bolje niti zaslužio.

Jeste li ikada doista čuli istinu?
Foto: Instagram

Takve istine su najglasnije, a opet najslabije ih čujemo. Jer nisu lijepe. Bole nas. Otkrivaju nas, ne osobu koja nam ih je otkrila. Goli smo i ranjivi dok se suočavamo s njima, vuku nas po podu i bacaju o zid. Pokazuju nam strah, suze i gubitak. Svijet se zatrese, zagrmi i u jednom trenutku, više nam ne mogu ništa.

Smire se i postanu jasne, kao nebo nakon oluje. Slomljeni smo, ali slobodni. I možemo ispočetka, jer znamo kako.

Nikada ne prestajte tražiti. Čak niti onda kada su riječi zavodljivije od noći i nježnije od poljupca. Kada dolaze s osmijehom i obećanjima. Tek tada osluškujte, kopajte između redaka dok vam prsti ne prokrvare.

U zagonetnosti nečije šutnje kriju se odgovori zbog kojih potraga za istinom nikada nije bila uzaludna.

Komentari