#crveniotpor
Život

#crveniotpor


Za mene današnji dan ima posebno značenje. Osobno. Hod za život koji to i nije. Hod licemjera u zemlji propalih snova. Bolno je promatrati ove nakupine stanica kako šeću iz godine u godinu pod raznim parolama. Prošlih su godina hodali za obitelj-određenu vrstu obitelji. Danas…e,danas hodaju za nerođene koje su u prijašnjem hodu možda svrstali u onu skupinu koja ne čini pravu obitelj.

Rekoh da je osobno, pa da započnem osobno.

Moja majka je saznala da boluje od tumora prije točno trideset i tri godine. Tada sam se nalazila u njezinom trbuhu. I bila sam tek mala nakupina stanica koja nije imala pojma tko je i što je. Ako se ti sjećaš svog rođenja i boravka u maternici, bila/bio bi prvi. Eto, spletom okolnosti, moja se majka isto odlučila za život. Moj život. I evo me ovdje. Član sam ove naše zajednice, ljudskog kolektiva. Doprinosim. Živim. Ali bez nje.

I danas, trideset i dvije godine kasnije-teško je. Teže no što itko tko nije osjetio na vlastitoj koži može zamisliti. Mi smo vječna djeca. Mi smo nekad bili djeca koja su morala prerano odrasti. Vječno negdje u sredini. Jesam li depresivna? Ne. Cijenim li svoj život? Da. Smatram li da sam kompetentna pričati o pobačaju. OOOOO, DA! Zašto? Da me se pita, majci bi rekla da me pobaci i živi.

Vidite, prošle su godine hodali za obitelj. Hodali su za zajednicu muškarca i žene. Proglasili samohrane roditelje i njihovu djecu kao one koji se ne uklapaju u te njihove standarde. A danas opet hodaju za nas rođene. Evo, jedno rođeno dijete progovara na sljedeći način:

Da je moja majka odabrala pobačaj, moje nepostojeće ja sad ovo ne bi pisalo. Ti ovo ne bi čitala/čitao. I? Da je odabrala pobačaj, začela bi opet. I imala bi dijete uz koje bi mogla disati, smijati se, rasti. A ja? Mene bi zaboljela ona stvar zbog koje vi danas hodate. Evo, danas pišem za život. Ali ne samo za život nakupina poput mene i tebe. Pišem za život sviju. Za život svih žena kojima pobačaj može spasiti život. Za slobodu svake žene da ima pravo odabira. Pišem za edukaciju, a ne represiju. Pišem za jednakost. Pišem u ime svake žene koja je primorana pobaciti jer smatra da svojem potomku ne može pružati dostojan život. Pišem u ime svakog muškarca koji bi možda  u skoroj budućnosti mogao izgubiti partnericu. Vjerujte mi, ne postoji mnogo žena koje će pobaciti samo jer žele znati kakav je to osjećaj. Postoji li uopće takva žena?

A vi koji hodate…


Hodajte za gladne. Hodajte za zlostavljane i potlačene. Hodajte za nepravdu i jad. Za bolje sutra onih koji su već ovdje. Hodajte za ravnopravnost. Ne. Ako bolje razmislim, ostanite kod kuće i nahranite barem jedno gladno dijete. Znam da vam je izvan zone komfora. Ipak, jednom kad dijete dođe na ovaj svijet, vaša je misija izvršena, a ona ili on neka se snalaze kako ih volja. S roditeljima ili bez njih. U, po vašim standardima, adekvatnim ili neadekvatnim obiteljima.

Na vama je da odaberete hoćete li hodati ili hraniti. Odabir. Da. Divna stvar, zar ne?

Po želji autorice, tekst potpisujemo s Anonimno

Komentari

Neki baner