Zašto nam se toliko žurilo odrasti?
Cafe

Zašto nam se toliko žurilo odrasti?


Sjećam se koliko su mi „odrasli“ ljudi izgledali veliko. Čak je i veliko premala riječ, više kao superheroji. Izgledali su mi kao da drže sve konce u svojim rukama, kao da su slobodni i kao da prolaze kroz život neizmjernom lakoćom.

Sjećam se sebe kad sam bila malena. Najveći problemi su bili ogrebano koljeno, zaprljana odjeća ili kad bih morala na spavanje. Sa spavanjem nikad nisam bila na ti. Barem ne prije. Rekao mi je otac da sam zamijenila dan i noć dok sam se rodila. Nisam ni sad mnogo bolja, ali danas barem ne plačem dok moram na spavanje. Danas plačem zbog svega samo ne spavanja.

I sad shvaćam da sam tad ja bila ta koja je bila slobodna.

Imam dvije susjede mojih godinama s kojima sam bila nerazdvojna. Bile smo ograničene na dva dvorišta, a u njima smo izgradile cijeli svijet po našim mjerama. Zamisli tri malene djevojčice koje se igraju s plastičnim posudicama i blatom te glume da su u McDonald’su. Zatim smo se popele na drvo te bile uvjerene da smo na vrhu svijeta. Malo dalje smo imale kućicu. I sve je bilo lako. I tako jednostavno.

A onda sam odrasla.

Prebrzo. Puno prije nego sam trebala. Pubertet je donio svojevrsne traume i samo sam htjela biti velika da opet mogu biti slobodna. Samo što mi nitko nije rekao da ova sloboda dolazi sa svojim cijenama i posljedicama.

Nitko mi nije rekao da je odraslost sve samo ne ono čime sam je smatrala te da su odrasli ljudi sve samo ne superheroji. Ma zapravo, rekli su, ali nisam slušala. Uvijek sam morala prvo probat’ na vlastitoj koži.

I gledam kako sve više mladih ljudi želi što prije odrasti kao što sam i ja htjela. Gledam ih kako žele biti veliki umjesto da uživaju u mladosti i ludosti.

Gledam i kako im se snovi i ideali raspršuju.

Jer sad dolaze obaveze, dolazi odgovornost. Ne stigneš se ni okrenut’ i već moraš plaćati režije. Odjednom moraš birati hranu koju ćeš jesti prema budžetu. Za nove patike moraš raditi tjedan dana. Za novi mobitel nekoliko mjeseci.

Naravno, može sve to biti i mnogo lakše. Ali ovisi o tebi. Sad se sam moraš pobrinuti da ti bude bolje. Sad moraš sam odlučiti što želiš od života. Sad moraš paziti kakve odluke donosiš jer ti svaka može promijeniti život.

Zašto nam se toliko žurilo odrasti?

Sad sam moraš biti svoj superheroj jer te neće nitko spasit’.

A ljudi… Oni isti veliki ljudi poput kojih smo kao maleni htjeli biti. E, mislim da smo se u njih najviše razočarali. Neki se ne mogu ni ljudima nazvat’, a mi smo mislili da su superheroji. Dok neki zaista jesu superheroji dok vidiš koliko se ne daju, koliko su jaki dok ih život baci na pod. Dok vidiš kako svaki put ustanu bez da itko vidi koliko je teško. To su pravi superheroji.

I naši roditelji zaista jesu bili superheroji. Ne iz onih razloga zbog kojih smo mislili da jesu, već zato što su nas podigli na noge i dali nam sve što su mogli iako se ponekad činilo nemogućim, iako su nas ponekad htjeli baciti kroz prozor. Znam da mene jesu kad sam kao beba odlučila spavat’ danju, a tulumarit’ noću. Treba imati živce za to, ljudi moji, a ne poludjet’ je ponekad zaista supermoć.

A nama se toliko žurilo samo da saznamo da naša borba tek sad počinje i da ćemo najponosniji na sebe biti dok prođemo kroz dan bez da poludimo.

Ali nema veze, što je, tu je sad. Uvijek možemo pustiti dijete u sebi da se ode malo igrati.

Uvijek možemo odlučiti da ćemo se jednostavno smijati kroz život, pa makar sami sebi, i pokušavat’ dok ne uspijemo.

Komentari

Neki baner