OD OVE ĆETE SE PRIČE DOSLOVNO NAJEŽITI!
Čitajmo zajedno Popularno

OD OVE ĆETE SE PRIČE DOSLOVNO NAJEŽITI!

Danijel Špelić: Uljezi


Nipošto ne planiram skrivati oduševljenje ovim romanom, a ono ne polazi iz činjenice da mi je autor prijatelj, već iz dojma koji je priča ostavila na mene.

Iako mnogi ovaj psiho triler svrstavaju u krimi žanr, mogu otvoreno reći da osim što imamo nekoliko kriminalističkih dijaloga u romanu, on u taj žanr ne spada. “Uljezi” su jezoviti, strašni, napeti i dinamični i definitivno sam se naježila čitajući, a to naprosto obožavam!

U priči nemamo mnogo likova, što pojednostavljuje radnju ali daje autoru slobodu u opisima i kreiranju jezovite i mistične atmosfere, koju mnogi autori u svojim horor pokušajima ubiju s previše prenemaganja i previše događaja, likova i opisa. Špelić priča jednostavnim jezikom, čas iz perspektive glavnog junaka, čas iz perspektive glavne junakinje. Priču fino presijeca krimi izvještajima i ispitivanjima, odajući dovoljno da počneš slagati kockice, ali i ponekad te navodeći na krive pretpostavke. Ta igra koju autor igra s čitateljem naprosto je genijalna!

Istovremeno kao čitatelj, dobivaš osjećaj da si uvučen u samu radnju koja, iako na mnogim mjestima opisuje izostanak bilo kakvog događaja, i govori samo o običnoj šetnji glavnih likova, kola posve jednostavno i pitko. Sve se naoko događa posve spontano i prirodno.

Ljepota priče je u njenoj jednostavnosti

Roman se vrti oko dvoje mladih ljudi, koji su došli na zabačeno Slavonsko imanje i tamo se trebali naći s prijateljima, koji se najzad ne pojavljuju, a naši junaci budu uvučeni u vratolomnu borbu za goli život.

Dobar dio romana mi ne znamo tko ih zapravo napada i s kime se bore, jesu li to živi ljudi, jesu li to prikaze, ali nam je posve jasno da će svakim nepromišljenim postupkom naši junaci izgubiti bitku, zbog toga se mudro, većinu priče skrivaju između zidova, slabo namještene kuće na zabačenom i od svijeta posve odsječenom imanju.


Špelić fino balansira između ideje da “Uljezi” mogu biti i napadači, ali jednako tako i naši vrli junaci.

Špelić fino balansira između ideje da “Uljezi” mogu biti i napadači, ali jednako tako i naši vrli junaci. Postavlja se pitanje tko je u cijeloj priči pravi uljez, da li napadači koji s našim junacima igraju igru mačke i miša ili su zapravo glavni junaci “Uljezi” na mjestu koje je gotovo zaboravljeno od strane čovjeka?

Priča je koncipirana tako da dobivamo djelomičnu zadovoljštinu kad zatvorimo zadnju stranicu, ali i na način da bi se ovdje posve lako i prirodno mogao dogoditi nastavak, koji bi odgovorio na neka pitanja koja je autor namjerno ostavio u zraku.


Panika, nepromišljeni potezi, iskonski strah i paraliza uma.

Panika, nepromišljeni potezi, iskonski strah, na momente i posvemašnja paraliza koju likovi dožive, podsjeća me na spoj Hitchcockovih i Carpenterovih uradaka u originalnom Špelićevom štihu, koji se sad već može okarakterizirati kao njegov zaštitni znak.

OD OVE ĆETE SE PRIČE DOSLOVNO NAJEŽITI!
Foto: APortal

Mogla bih mu čak i laskati i nazvati ga domaćim Stephenom Kingom, ali to bi zasigurno diglo buru među našom probranom književnom kremom, za koju sam zgrožena kako su ovaj apsolutni horor / psiho triler tako pogrešno ugurali u krimi žanr!

Voljela bih da ovaj roman doživi desetak izdanja, ali isto tako i da zaživi nastavak priče, kvaliteta to zaslužuje i posve je neupitna. Mogu reći da sam sretna što je našoj obamrloj književnoj sceni, punoj sapuničastih priča i self help knjiga, itekako dobrodošao ovaj, nadam se novi trend, dobro razrađenih romana / horora koje je Špelić jedan od predvodnika. Također se nadam da će publika prepoznati i nagraditi ideju priče, njenu izvedbu ali i zavodnički štih pisanja na koji se jednostavno lako navući.

Danijel Špelić: Uljezi /Naklada Bošković 2019

Komentari

Neki baner