Vrli novi svijet?
Cafe

Vrli novi svijet?

Nitko se više međusobno ne poznaje i ne druži, ali svi se poznaju na Fejsu!


Susjedi su se nekoć češće posjećivali, družili. Danas živimo stan do stana, a nemamo pojma kako se taj susjed uopće zove. Ne pozdravljamo se, imenujemo se sa ‘onaj iz stana 27’.

Odgajana sam da vjerujem ljudima, uvažavam autoritete, poštujem starije od sebe. Ljudska solidarnost, kulturan suživot i pomaganje susjedu, prijatelju ili nekome posve nepoznatom, bili su posve normalna stvar. Nije se događalo da netko satima leži na ulici, jer mu je pozlilo,  a ljudi ga zaobilaze skrećući pogled u stranu i misleći „pomoći će onaj iza mene“. Ili pretpostavljaju da je pijan, pa ga još pogledaju s gađenjem i osudom. Ne. U svijetu u kojem sam ja odrastala, bilo je pravilo uvijek priskočiti u pomoć,  a gore spomenute situacije tek ružne iznimke.

Susjedi su se češće posjećivali, družili. Danas živimo stan do stana, a nemamo pojma kako se taj susjed uopće zove. Ne pozdravljamo se, imenujemo se sa „onaj iz stana 27“.

Sjećam se, naši prvi susjedi imali su djecu mojih godina. Bila sam više kod njih nego kod kuće. Posuđivali smo si stvari, pozivali na rođendane, obiteljska druženja. Mi djeca igrali smo se vani od jutra do mraka, jer ulica nakon zalaska sunca nije postajala opasno, mračno mjesto na kojem te netko može opljačkati, pretući ili ti ponuditi drogu. Bila je mjesto igre, bezbrižnosti, slobode. Dolazili smo kući prljavi, umorni, sretni. I ispod tih veselih osmijeha i  zaprljane odjeće, nije bilo važno koje tenisice nosiš, da li ti je majica Nike ili trenirka Adidas. Bili smo jednaki, jer smo tako odgajani.


Vikende bi provodili kod bake na selu, ne u trgovačkim centrima.

Nije nam palo na pamet satima sjediti ispred televizora i gledati beskonačne maratone crtića i filmova. Nismo igrali Play Statione i x-boxove, gubeći dodir sa stvarnošću, hraneći maštu nasiljem i odrastajući u imaginarnim svjetovima. Stvarali smo ih sami, držeći se za ruke i uživajući u tome što smo djeca.

Po pločniku smo crtali školice,  ne kukaste križeve. Na klupe urezivali srca, umjesto „ubij Srbina“ ili „tuci pedere“. Igrali smo gumi – gumi dok nas noge nisu zaboljele. Unutra nas je mogao namamiti samo mamin glas i crtani film u 19:15. Večerali smo pohani kruh, rižu na mlijeku, a u ostavi je mama skrivala lješnjak karamele ili Kinder ladu u onoj nezaboravnoj staklenoj teglici. Ako ste bili vješti u pregovaranju kao ja, uspjeli bi nagovoriti mamu da vam dvaput tjedno pravi „šnenokle“. Vikende bi provodili kod bake na selu, ne u trgovačkim centrima.

Danas, ako pola sata nismo online, svijet se opasno približava svome kraju. Tada, tih nekih lijepih osamdesetih, kada sam ja bila dijete, nismo imali Internet, društvene mreže, YouTube. Svoje smo mreže prijateljstva stvarali družeći se uživo, što vidiš to i dobiješ. Satima smo čekali omiljenu pjesmu na radiju kako bi je mogli snimiti na kazetu koja je vječito “u pripravnosti” stajala u kazetofonu (i to onu marke TDK koja je uvijek šumila i zavijala kada bi je preslušavali).

Drugačije, sretnije djetinjstvo

Kupovali smo albume, razmjenjivali sličice, skupljali salvete, značke, stari papir. Danas nekom djetetu predloži da po kućama skuplja stari papir, nasmijati će ti se u lice. Ali mi smo se tada zbog toga osjećali važnima, korisnima. 

Obožavala sam dan kada bi izašao novi „Bravo“ časopis. Nisam razumjela niti riječi, ali sam marljivo kidala postere pjevača i glumaca i lijepila ih po zidovima sobe. Mama je ludila kada bi vidjela tragove selotejpa svuda po zidu, ali nikada mi nije zabranila da to činim.

Knjige i lektiru smo doista i čitali, nismo googlali sažetke i natuknice. Danas trebaš svijećom tražiti dijete koje je pročitalo barem pola lektira koje su predviđene za njegovo školovanje. No, za to nisu kriva djeca, već roditelji koji im to dopuštaju. Nesvjesni činjenice kako, dajući toliko slobode, svoju djecu zapravo čine robovima. Robovima nemara, nezahvalnosti, nepoštovanja.

Danas djeci dajemo mobitel da bi pojela ručak, da bi “imali mira” na kavi, da bi i mi isto tako pored njih gledali u svoj. Život i njegove vrijednosti sami okrećemo naopako i onda se čudimo kako se, zaboga, sve uspjelo toliko promijeniti. Za jedinicu u školi osuđujemo profesora – prestrog je, pristran, ima nešto protiv našeg djeteta. Nije niti slučajno ono krivo što nije ništa naučilo. Ili, nedajbože, mi koji smo bilo zabavljeni s drugim „važnim“ stvarima umjesto vlastitim djetetom. Ja, kada sam dobila dvojku (a kamoli jedinicu), kući sam se vraćala sa knedlom u grlu, jer sam se bojala što će mi mama i tata reći. Jer sam znala da nisam dovoljno naučila.

Vrli novi svijet?

Kad bi profesor podviknuo, bili bi manji od makova zrna. Danas, ako podvikne, profesor ima realne šanse da dobije po nosu od učenika kojem se drznuo obratiti. Tko je kriv?

Samo roditelji. Nitko drugi. Mi smo ta moralna vertikala od koje sve počinje.

No, teška srca moram priznati kako je moja generacija odgajana za jedan drugačiji svijet. Onaj jednostavniji, u kojem se malo toga uzimalo zdravo za gotovo. Ponekad se uhvatim kako razmišljam odgajam li svoje dijete pravilno pokušavajući joj približiti taj moj svijet odrastanja. Usaditi neke vrijednosti koje se svim silama trude da ne izumru. Hoće li tada razumjeti svu apsurdnost i okrutnost svijeta u kojem odrasta ona? Ne znam.

Ostaje mi nada da će vremena i ljudi ipak doći na svoje, a jezičac na vagi ovog vrlog novog svijeta kojemu toliko težimo prevagnuti u korist svega onog lijepog što još možemo učiniti za one koji dolaze iza nas.

Komentari

Neki baner