Fejk životi, fejk osmjesi, fejk prijatelji i fejk ljudi - vladaju svuda oko nas!

Ilustracija: APortal

Zašto je lažna sreća tako zarazna? Zašto pristajemo živjeti, voljeti i prijateljevati virtualno?


Imaš 1500 prijatelja na Fejsu, ali koliko ih imaš u stvarnosti? I zašto te ljuti ako kažem da stvarni ljudi, realni ljudi, prave prijatelje nabroje na par prstiju jedne ruke?

Nikad ništa nisam radila onako kako su drugi očekivali od mene. Ponekad mi je to donijelo dobro ponekad se na prvu činilo, da baš i ne. Ali na kraju uvijek bih sve posložila onako kako sam željela. Bez kolateralnih žrtava.

  • Druži se s tim i tim, to je dobro za tebe.
  • Idi se nađi s ovim, onome se ulizi, ovoga pitaj za savjet…

Uvijek sam dobivala takve sugestije, a ni sada me ne mimoilaze, jer kao… ako se više budem družila s nekim ljudima, koje drugi smatraju dobrima za mene i moj biznis, onda ću lakše.

Lakše ću što? Budimo iskreni?

Netko će drugi raditi moj posao umjesto mene? Netko drugi će pisati? Netko drugi će lektorirati? Netko drugi će plaćati račune i prodavati oglasni prostor?

Neće.

Sve su to budalaštine. Kao što je velika budalaština usiljeno druženje s ljudima s kojima nemaš dodirnih točaka, sličnih interesa i životnih stavova. Ne kažem da ih treba izbjegavati, da ne treba popiti kavu, da ne treba saslušati drugačiji stav, ali ne razumijem tu potrebu isforsiranog druženja sa svim i svakim, jer „sve je ružičasto i svi smo mi veliki prijatelji“.

Nismo. Poznanici smo. Slučajni suputnici na nekoj stazi. Sretnemo se na nekom događanju, kavi, sastanku. Izmijenimo informacije, vizitke i mišljenja i često zaboravimo da ona druga osoba uopće postoji.

U prvoj ladici mog radnog stola desetine je vizitki od ljudi kojih se većinom više ni ne sjećam, nemam blage o čemu smo razgovarali i gdje i kada smo se uopće susreli. Oni koji su mi bili važni ili mi se učinili bitni, postali su na neki način dio mog života ili posla. Isto sam tako i ja postala drugima, a svi ostali… pa zaboravljeni su.

Nemam potrebu s njima održavati kontakte radi kontakta, smješkati se, sjediti po kavama i gubiti dragocjeno vrijeme raspredajući o tome kako je dva mjeseca padala kiša, a sad je paklenski vruće. Za to imam Fejs, dođem, sjednem, upalim komp, otvorim browser, ulogiram se i opalim status – vruće je! Pa onda svi kojima je vruće mogu zajedno tamo uzdisati.

Drugi apsurd koji ne razumijem mi je glumljenje da smo frendovi sa svima koje imamo na društvenim mrežama. Pobogu – nismo! Ako i imamo neku komunikaciju s nekim dulje vrijeme, a nikad se nismo vidjeli uživo, sjeli, popili kavu, pogledali se u oči, vidjeli si mimiku lica, čuli boju glasa, o kakvom mi tu prijateljstvu možemo pričati?

To ne znači da se ono neće razviti, da neće prerasti u stvarno životno prijateljevanje između dvoje stvarnih ljudi, ali dokle god je to sve virtualno, ne možemo o prijateljstvu govoriti. Ono je fejk. To su samo riječi, a svatko danas lako otkuca bilo što!


Čini mi se kao da polako cijela generacija ljudi gubi dodir sa stvarnosti i da svi lagano i u stvarnom životu žive virtualno!

Jer prijateljuju sa svima, glume da se sa svime slažu, sve im je odlično i svatko im je super. Ali meni eto nije. Niti su mi svi s Fejsa prijatelji, niti imam zajedničke interese s masom ljudi, niti planiram glumiti da smo si svi mi nešto, jer jednostavno nismo! I to je normalno! Glumatanje, prijateljevanje, ulizivanje, podilaženje i lažno prenemaganje – nisu! I ne znam kad su kvragu postali trend?

To je kao ova lažna sveopća pozitiva, u kojoj se svi smiju kad im se plaće, jer su pogrešno shvatili dogme koje proučavaju, a proučavaju ih površno!

Jer kao ako se rasplačem – privlačim si loše! Hell NO!

Ako se rasplačeš – živiš, osjećaš stvarnu emociju koja se događa tvom tijelu i duhu, prevladavaš je da možeš sutra krenuti dalje i iskreno se smijati, a ne lažno, prijetvorno i isprazno, pretvarajući se u lutku s čudnim grimasama. Tako većina ljudi danas izgleda, oči su im tužne, turobne, mračne i umorne, a na usnama iskešen lažni smile. Groteskno.


Moje su oči uvijek u skladu s mojim usnama, a riječi u skladu s dušom.

I onda mi zamjere kada sam iskrena, kada pokažem stvarne emocije! Ali ja sam takva – stvarna sam. Od krvi, mesa, suza, osmijeha, celulita i autoironije! Kad sam ljuta – vičem! Kad sam tužna – plačem! Kad sam sretna – hihoćem se na sav glas!

Moje su oči uvijek u skladu s mojim usnama, a riječi u skladu s dušom. I naravno da to ljude plaši, naravno da se čoporativno čude i naravno da bježe, komentiraju, negoduju, okreću očima i pune inboxe pitanjima. Jer svi oni što su fejk, ne znaju se nositi sa stvarnim ljudima.

Onima koji prijatelje broje na par prstiju, a s poznanicima su uljudni i ne previše bliski. S onima koji nemaju potrebu viriti iz svačije guzice i svakome obećavati brda i doline. S onima koji neće na podnevno sunce izaći s deset slojeva pudera na faci, samo da bi prošetali do lokalnog dućana i s onima koji će otvoreno reći kad im nešto smeta, kad nešto nije u redu i kad je netko šupak!

Ljudi od stvarnih sebe bježe i onda se čude što su nesretni… koja ironija, zar ne?


Mariju pratite na njenom Facebook fan pageu i Instagramu


Komentari