Nimalo popularna istina: Drage moje žene za svoje ste jade same krive...,Ljudi umiru a mi se branimo floskulama i neznanjem, kao da cijela nacija boluje od sinkope!, Naše je društvo nasilno, licemjerno, uskogrudno i korumpirano, a mi ništa ne radimo da to mijenjamo!, Zašto je toliko žena koje znamo i ti i ja, toliko prokletno nesretno u ljubavi?, Očekivanje je majka svih zajeba osobito ako očekuješ da te netko drugi napravi najboljom verzijom tebe!
Popularno Tridesete

Što kad prvi put izgovoriš “Volim te” na glas, a druga strana ne uzvrati?

Ilustracija: APortal


Nekad te neke stvari jednostavno ponesu. Budu jače od tebe. Ne možeš se zaustaviti, makar možda i osjećaš da trebaš. Osjećaš da srljaš, ali svejedno je. Taj poriv u tebi da reagiraš tako kako reagiraš je suviše jak, iskonski i pomalo divlji. Kažeš što misliš. Otvoreno i iskreno. Možda suviše iskreno? Daš sve što jesi i sav potencijal onoga što tek možeš postati – nekome. A ne dobiješ nikakav povratni odgovor. I tu se slomiš. O čemu ja to zapravo pričam?

Ponekad pomislim kako je zapravo lako zavoljeti. Daš nekome srce i nadaš se najboljem. Nemaš očekivanja, samo se prepustiš. Osjećaš one male leptiriće u trbuhu i goriš od energije prvih poljubaca. Godi to. Godi jako.

Nekome si centar svijeta. Onako odjednom. Nekome dan započinje i završava s tobom. Sa slikom tvog lica pred očima. Izgubiš se u tome. Bude to kao droga. Netko ti je odjednom bitniji od svega i svih, a do jučer nije postojalo ni saznanje da taj netko postoji na planeti. Nije važno. Sve je odjednom lijepo jer voliš.

Izgovaraš to prvi put – Volim te.

Osjećaš se slobodno iako se zaplićeš u neki odnos. Osjećaš da tu osobu znaš – oduvijek. Imaš sliku pred očima u kojoj postojite samo vas dvoje. 

“Volim te.”

Što kad prvi put izgovoriš "Volim te" na glas, a druga strana ne uzvrati?

A onda se prestraviš. Jer možda to “volim te” nije bilo povratno. Možda je drugoj strani prerano. Možda nikada neće moći uzvratiti, ne na taj način, ne riječima, iako to osjeća. I pojavi se nesigurnost u tebi. 

Vidiš djela koja govore da si nekome cijeli svijet. Ali ne šapće ti to na uho. Zašto? Zašto mi to ne može reći? – i povlačiš se. Praviš se da ono “volim te” nije nikada sišlo s tvojih usana. Zabiješ glavu u svakodnevne stvari. Pokušavaš okupirati misli i vratiti se u “normalu”. U ono stanje bivanja prije njega / nje.

Pokušavaš biti ona osoba od prije 24 sata, koja je bila slobodna osjećati što osjeća i izgovoriti to na glas.

Jer sad, nakon što si dao srce i dušu, sad se osjećaš golo. Druga strana zna sve i ima sve konce u rukama. Može te voljeti, a može te i lako zgaziti. Znaš to i ne sviđa ti se. Ne sviđa ti se što netko ima toliku moć nad tobom.

Podsvijesno, pomalo instinktivno gradiš male zidove. Iza njih kriješ se ne samo od druge strane, kriješ se od sebe. Stavljaš ciglu po ciglu između sebe i onog “Volim te” jer se bojiš da će te tvoja ljubav u tuđim rukama, razbiti na milijun komadića. Desilo ti se već i znaš da se ne znaš nositi s tim. Znaš da ti treba cijeli jedan jebeni život da se oporaviš.

Konstantno u glavi vrtiš to jebeno “volim te” i grizeš se, želeći vratiti sat unazad i jednostavno odšutjeti.

To bi bilo dovoljno. Bili bi opet ludo zaljubljeni, bez očekivanja, bez strahova, zidova, ograda i analize. Bili bi pošteđeni težine tvojeg brzopletog “Volim te”. Ovako ti se osjećaš jadno. Neshvaćeno. I vjerojatno misliš da te on/a smatra izgubljenim slučajem, nekim tko je očito skrenuo.

Kako ti se to zapravo dogodilo? Od kud te emocije? Kako tako brzo? Je li s tobom sve u redu? Kako možeš nekoga zavoljeti tako jako, praktički preko noći? Odakle taj osjećaj da se oduvijek znate i kako to da ti se tako nešto nikada nije dogodilo?

Da i prije si volio. I bilo je jako i ludo i neobično i blesavo i točno onakvo kakva ljubav treba biti, ali opet nije ovome bilo ni blizu. Ovo je neka sasvim druga dimenzija. Onakva za koju nikada ne bi ni pomislio da postoji, jer je pomalo bajkovita i nestvarna. A opet se ne sastoji samo od one početne zaljubljenosti, jer razmišljaš posve jasno. Znaš što želiš, što trebaš i što moraš i sasvim normalno funkcioniraš.

Što kad prvi put izgovoriš "Volim te" na glas, a druga strana ne uzvrati?

Ima li to možda veze s tvojim osobnim sazrijevanjem? I ako je tako, kako ti se desilo to brzopleto “Volim te”?

Analiziraš, razmišljaš i na kraju zaključiš – Ma ko ga jebe. Onako doslovno i u punom smislu. Volim tu osobu. Iskreno i jako. I dat ću sebe u taj odnos bez zadrške. Ako me želi slomit, slomit će me sa milijun mojih zidova i bez njih. Ako voli – voli. Ne mogu tu ništa. Ne mogu isforsirati, niti želim. Ne želim mijenjati nekog tko mi je savršen. Ali neću se ni ja mijenjati. Neću glumiti nešto što nisam i neću se skrivati od svojih emocija.

Zbog toga reci na glas:

“Volim te. I ne očekujem od tebe ništa, samo te volim. To ti se može ali i ne mora svidjeti. Možeš ali i ne moraš uzvratiti. Možeš to reći poljupcem ili riječima ili djelima – kako god želiš. Ja od tebe ne tražim ništa. Ali nemoj me gledati zbunjeno. I čudno. Jer sa mnom je sve u redu. Samo ti uzimam konce našeg odnosa iz ruku i širim ih ravnopravno između nas.

Moja me ljubav ne čini tvojim robom. Niti ću sebi biti rob emocija. voljet ću te možda još neko vrijeme a možda i zauvijek. Možda ćemo biti zajedno još jedan dan, a možda ostatak naših života. Svejedno je. Ti samo budi to što jesi. Meni je to i više no dovoljno za sreću.”


Mariju pratite na njenom Facebook fan pageu i Instagramu


Komentari

Neki baner