Cafe

Rasla sam i rastem sa svojim pisanjem, ne nužno da bih se nekome svidjela…

ZNATE ONU: U POČETKU BIJAŠE RIJEČ

Oduvijek sam bila idealist, otkad znam za sebe. Pa iako me stvarnost nebrojeno puta ugrizla za stražnjicu, i to tolikom silinom da nisam mogla danima doći k sebi, opet sam se vraćala idealiziranju.

Pretpostavljam kako i danas jednostavno odbijam prihvatiti činjenicu kako nisu svi ljudi dobri i kako svi ne čine nešto iz ljubavi i želje. Naprotiv, čine iz interesa, koristoljublja i ostalih poriva koji nemaju veze sa istinskim unutarnjim osjećajem.

Forma je definitivno oduzela primat sadržaju i to je vidljivo iz svake pore ovoga društva.

Osobno, volim pisati. Poeziju ili prozu, nisam ograničena spisateljskom formom, inspiracija mi je jedini „lajtmotiv“ koji uzimam kao mjerodavan. A to činim otkad sam se, uvjetno rečeno, dovoljno elementarno opismenila da bih mogla simboliku svojih misli i osjećaja pretočiti u riječi i stihove. I nikada se nisam zamarala kritikama, tuđim mišljenjima.

Zapravo, ispravak. Uzimala sam u obzir prvo podatak tko je nešto rekao, a tek onda što je netko rekao. I posve mi je razumljivo da moja pjesma ili  tekst ne moraju u zanos baciti svakog tko ih pročita. I nesviđanje ili odbojnost su također reakcije.


Drugim riječima, nisam nikada imala potrebu, niti je imam danas, nužno se svidjeti nekome; podilaziti drugima u tolikoj mjeri da moje pisanje izgubi identitet, izgubi onaj dio mene koji unosim u njega.

Jer, tada to više ne bi bilo to. Pisanje je za mene, prije svega, čista emocija pretočena  u riječi. Ne osjećati napisano, isto je kao pokušati voziti automobil zatvorenih očiju. Jedno kratko vrijeme ćeš možda uspijevati održati pravac, no ubrzo ćeš se zabiti u prvo stablo. Biti lažan najgora je sudbina svakoga tko pretendira svojim pisanjem dotaknuti one koji čitaju napisano.

Čula sam kako mnogi kažu kako pišu samo „za svoju dušu“, da ne žele svoje radove prezentirati na društvenim mrežama, u tiskovinama, zbirkama…

No, pisati za svoju dušu uvijek je polazna točka svakog pisanog djela – pripovijesti, pjesme, članka. Bez duše nema tog sadržaja kojeg sam spominjala. A da li će nečiji rad ostati zauvijek u tami ladice ili između korica bilježnice ili, pak, biti objavljen kako bi mogao dotaknuti i duše drugih, stvar je osobnog izbora. Osobno, uvijek rado čitam literarne uratke drugih; volim putovati i nekim drugim svjetovima, pogledati život i kroz nečije tuđe oči. Mnogo naučiš i opet oplemeniš tu istu dušu koja s tobom niže rečenice i stihove.

Kad smo već kod oplemenjivanja, i čitanje je moja velika ljubav. Od nepunih šest godina, kada sam dobila svoju prvu člansku iskaznicu knjižnice, pa sve do današnjeg dana, knjige su sastavni dio mog života. Mnogo su me naučile o svemu, pa i o pisanju koje sam kroz njih usavršavala i obogaćivala. Kako sam po prirodi takva da uvijek imam nešto za reći, nekako mi se prirodno nametnulo da tu i tamo napišem koje slovo o pročitanom. No, krenuvši u to, našla sam se u prilično kaotičnom svijetu.

Rasla sam i rastem sa svojim pisanjem, ne nužno da bih se nekome svidjela…

Naime, danas mnogi vole eksploatirati riječ poput „recenzija“ ili „osvrt“, pa se osvrću i recenziraju i Boga Oca, samo ne tekst o kojem su krenuli razgovarati. Kao kroatistu i anglistu, to mi je bilo prilično nevjerojatno. Pa zar je moguće, kako je nedavno jedna kolegica rekla, da svi više polažu na fotografije ili rekvizite oko fotografiranih knjiga (koji s knjigom nemaju baš nikakve veze), nego na sam sadržaj? Daleko od toga da lijepa prezentacija nije važna, dapače – svi smo mi vizualna bića i uživamo vidjeti zanimljivu fotografiju, pogotovo ako je tematski usklađena sa knjigom, no „od šume ne vidjeti drveće“ ipak je malo pretjerano.

Ista stvar je sa pismenošću. Misliti da je dovoljno znati sva slova abecede da bi se moglo pisati o knjigama i književnosti, isto je kao da vam je svejedno hoće li vas liječiti doktor veterinarske ili doktor obiteljske medicine – bitno je da si doktor, ostalo ćeš već izmudrovati. A knjige  i priče koje nam one pružaju sa svakom pročitanom stranicom, predragocjene su da bi ih prezentirali na način koji ne zaslužuju.

Sjećam se, svojedobno sam pročitala jednu „recenziju“ u kojoj je autor toliko revnosno kritizirao pisca dajući prijedloge na koji bi način on promijenio tijek i kraj romana, da je to bilo prilično tragikomično. Pri pisanju recenzije trebamo se što više držati činjenica, a što manje mišljenja, dok se emocija trebamo posve kloniti. Za sve ostalo tu su osvrti.

Da ne bude zabune, i ja bih rado ispravila neke svoje prijašnje uratke. Kako sazrijevaš, tako i učiš, pa se uhvatiš kako se čudiš samom sebi otkud su ti padale na pamet takve nebuloze. No, srećom, gotovo uvijek imaš priliku za ispravak, važno ju je samo iskoristiti.

Zato pišem i dalje. Kroz sva ta silna ispisana slova, riječi i stihove, upoznala sam mnogo divnih, talentiranih ljudi i književnika, koji lijepo razmišljaju i još ljepše ta razmišljanja pretaču u rečenice.

Na početku i na kraju uvijek stoji riječ. Važno je samo da bude prava.

Komentari

Neki baner