Popularno Tridesete

Kada bi žena naučila podržati drugu ženu, muškarci bi shvatili da nismo stvari

Ilustracija: APortal

Nasilje, pedofilija, zlostavljanje. Jeste li se ikada žene moje zapitale, u kolikoj smo mjeri same za to krive jer smo zaboravile međusobno si biti saveznice?

Ponekad volim ljetne oluje, ponekad mi od njih protrnu kosti, ali ova današnja… ona godi. Svježina je ispunila ulicu i sobu, jer se uvukla kroz otvoren prozor i razmaknute zastore. Zvuk grmljavine u daljini fino uspavljuje….

Imala sam nekoliko ideja o čemu vam pisati, nekoliko onako gorućih tema o kojima bih voljela dati svoj stav, ali kad sam sjela za stol i upalila laptop, sve one su nekud isparile. Znam, valjalo bi nešto reći o Antifašističkoj borbi, ali o tome su svi pisali, valjalo bi možda i o predstojećim izborima, ali ja ionako nisam fan politike. Bilo bi zgodno dotaknuti se i nove sezone “Sluškinjine priče” i povući paralelu s gorućom temom pobačaja, ali od te sam teme, kao i od onih koji uporno pokušavaju ženama ukinuti pravo na izbor, već naprosto umorna.

Mogla bih i o tome kako neki konzervativni katolici pokušavaju ponovno iz škola, lektire i udžbenika izbaciti cijeli popis knjiga, jer po njima govore o pornografiji i pedofiliji, što mi se čini toliko komičnim, zbog same pomisli na činjenicu da toliko katoličkih svećenika zlostavlja djecu… ali ni o tome danas nemam volje. Naprosto su mi postale naporne sve te sive teme, koje pune novinske stupce i stalno nas odvlače u negativu.

Nismo spremni na promjene

Voljela bih ponekad pročitati da smo nešto riješili, da smo nešto napravili dobro, da smo ponešto naučili, ali znam da je to maštanje i želja za utopijom.

Nismo mi kao društvo još spremni na takve promjene, zahtijevalo bi to izlazak iz zone komfora, a to nam se ne sviđa. Mi imamo svoje govno i u njemu nam je dobro i ne želimo se slučajno uvaliti u neko tuđe govno, jer ono nam je nepoznato, zahtijevalo bi tlaku, rad i promjene, a za to nemamo živaca. Možda od jeseni, kad bude manje vruće…

Prije nekoliko sam dana tako, pitala svoje Facebook frendice, što misle o temi ženskog seksepila u poslu, da li on pomaže ili odmaže, i dobila sam šaroliku paletu odgovora. Od strogih zagovornica oblačenja po p.s.-u (što god to značilo zapravo) do onih liberalnih, pa sve do zagovornica otvorenog koketiranja kada drugačije ne ide.

Prilika čini lopova

Jednako sam tako svoje mini istraživanje provela i u krugu poslovnjaka koje poznajem i dobila sam skoro u glas isto mišljenje – Uvijek je lijepo vidjeti zgodnu ženu, koja je inteligentna i dobro se osjeća u svojoj koži. Godi oku, godi egu a godi i njeno društvo. Muškarci su po toj temi vrlo jednostavni (kao i u mnogim drugim stvarima). Njima je zgodna žena jednostavno zgodna žena. Ne vide je kao konkurenciju i poštovat će je ako ona poštuje sebe, ako ne, dobar dio njih će je pokušati smuvati. I tu su vrlo direktni i otvoreni.

Moram napomenuti da sam razgovarala i s novinarima i s direktorima i s doktorima, jednako kao i sa “običnim šljakerima”, koji su ili u vezama, ili oženjeni, neki rastavljeni, a našao se i poneki samac. Svi oni vrlo dobro znaju što žele i do kud su spremni ići, ali samo pod uvjetom ako im žena za to da povoda. Vrlo su usuglašeni u mišljenju oko toga da žena odlučuje što želi i da im apsolutno nisu interesantne žene koje jasno postave granice i strogo se drže posla, jer znaju da tu neće okusiti med, već pelin i u startu odustaju. Koliko su ti njihovi stavovi moralni, s obzirom na njihove partnerice, to ostavljam njihovoj savjesti. 😉

S druge strane žene su mi rekle svašta, od toga kako je vrijeme da uđemo u 21 stoljeće i prestanemo ljude ocjenjivati po izgledu i obleki, do toga kako im se gade žene koje koketiraju i koriste svoj izgled, pa sve do toga da su zbog muških proganjanja na poslu, strogo za stav “zakopčana do grla” i s jako malo šminke.

Stav

No mnoge žene koje su sa mnom diskutirale o temi, složile su se, zanimljivo baš kao i muškarci, da je posve nevažno što žena ima na sebi, već kako to nosi i kako zrači, kakav dojam ostavlja, koliko je sigurna u sebe i kako se ophodi. Neke žene mogu biti 365 dana u godini zakopčane do grla i zračiti seksepilom. Druge se pak mogu skinuti gole i ispasti samo vulgarne. Sve je do stava. Složile su se da žena bira i da svaka, u svakom trenutku točno zna kako se ophoditi sa svojim muškim kolegama i gdje podvući crtu.

Neke su spomenule da je jednostavno bitno i kojim se poslom baviš i da postoje naravno poslovi gdje je tvoj izgled i seksepil jednostavno neophodan, ali ga i tu treba znati nositi.

Kada bi žena naučila podržati drugu ženu, muškarci bi shvatili da nismo stvari
Foto: Dario Radusin

Žena je ženi vuk

Mnoge su napomenule kako najgora iskustva zapravo nemaju s muškarcima već s drugim ženama, zbog kojih se i trude nositi nude makeup i biti što neprimjetnije. A ja sam se zapitala zašto je tomu tako? Zašto žene, u većini slučajeva druge žene neizbježno vide kao konkurenciju?

Primijetila sam to ne samo u poslu, već u apsolutno svakoj sferi života. Ako si slobodna a družiš se s prijateljicama koje su u vezi ili udane, one nikako neće voljeti da se nađeš u blizini kada su tu i njihovi partneri. Dok ste same, ti si za njih samo “ona jadnica koja nema sreće u ljubavi”, a kad ste u društvu svi zajedno, onda si “hodajuća opasnost”.

U poslu si s druge strane, ili ona koja pretendira na njihovo radno mjesto, ili ona koja im je zapreka u napredovanju ili jednostavno ona koja “misli da zna više”. Nema to toliko veze s izgledom, kao s urođenom potrebom da žene brane ono što smatraju da spada pod njihov teritorij. Bio to posao, bio to brak, ili nešto treće.

Svaka žena koja se osjeti ugrožena, na bilo koji način, spremno vadi pandže!

A svaka se od nas u nekom trenutku osjetila ugrožena, sve smo mi bile opravdano ili neopravdano ljubomorne na neku drugu. Laže svaka koja kaže da nikada nije osjetila niti jedan mali žalac jala. Laže jer prerasti takve osjećaje može samo onaj tko si ih prizna, ne onaj tko ih negira. 😉

Moja frendica zaokružila je žensku ljubomoru ovako:

” Mogu ti oprostit’ ako si lijepa, mogu i ako si pametna, ali oboje nema šanse.”

Viktorija Knežević

Nazovimo stvari pravim imenom – zlostavljanje

I apsolutno je u pravu, dokle god žene, neće podržavati druge žene već će ih svjesno sabotirati zbog ideje da su si međusobno konkurencija, zbog nekog glupog gena, s kojim smo sve rođene, a koji nas u startu tjera da se gledamo pokeraškim licima preko stola, nećemo napredovati i nećemo se moći zaštititi od mškaraca koji su naprosto predatori. Predatori koji brzo pospreme moral u džep kad se pred njima stvori lijepa žena. Predatori koji se vode motom – “Probam jer jednom se živi”. I nećemo moći izboriti žensko pravo na izbor da sama odlučuje o svom tijelu, niti ćemo svoju djecu zaštititi od pedofila i zlostavljanja.

Jer zlostavljanje se ne krije u knjigama koje gorljive katolkinje i katolici žele zabraniti, ono stanuje u ljudskom umu. Nalazi se u prilici koja se stvara za onog koji želi povrijediti nevino stvorenje, jednako kao i u prilici koju bilo koji nemoralni muškarac smatra da dobiva kad u njegovu kancelariju na obični sastanak ušeta lijepa žena.

Živimo u 21 stoljeću, pa nije li stoga vrijeme da zlostavljanje, nazovemo pravim imenom i prestanemo tražiti opravdanja za one čiji postupci opravdanja nemaju.

Pedofile, nasilnike i predatore, koji iskorištavaju svoje pozicije unutar neke tvrtke, udruge, Crkve i unutar svoje obitelji. Prestanimo ih štititi žene drage, naučimo štititi sebe!

Komentari

Neki baner