Osobni razvoj

Nikad ne bih mijenjala svoj život u kozmopolitskom gradu, gdje je tako lako biti anoniman a opet prihvaćen

Odrasla sam na selu. Svatko tko je ikad živio u maloj sredini zna kako je to. Susjedi te gledaju, babe ogovaraju, svatko svakog zna i malograđanštinu srećeš na svakom koraku. Selo ti daje sigurnost, jer gotovo ništa ti se ne može dogoditi.

Svi poznaju svakoga. Rasteš nesvjestan opasnosti koje vrebaju u širini svijeta, pod staklenim zvonom rodbine i susjeda koji pozorno prate sve tvoje korake.

Djetinjstvo na selu je prekrasno

Moje su obilježile neprestane igre po bajkovitim brežuljcima gdje smo znali svaki list, svaku travku, put ili drvo. Promatraš proljeće, jedva čekaš da procvjetaju jaglaci, gledaš tjednima kako niču iz još niske zimske trave, raduješ se prvim leptirima jer znaš da dolazi ono razdoblje kad te roditelji neće vidjeti od jutra do večeri. Dane ćeš provesti slušajući cvrkut ptica i skakutanje pokojeg zečića. Sve te boje, mirisi, sve je to nezamjenjivo za jedno dijete. Branje prvog proljetnog cvijeća i zobanje slatkog grožđa u jesen. Ljeti, ako si gladan, iščupaš mrkvu s bakinog vrta ili se osladiš susjedovom jabukom ili kruškom. A tek proljetne jagode… mislim da ne postoji ništa ukusnije od šumskih jagoda.

Godišnja doba prolaze sporo jer je sve jako zanimljivo. Svako od njih ima svoje draži. Čak i zima, naročito kad bi pao snijeg. Voljela sam snijeg, njegov škripavi zvuk pod nogama i svjetlucav zrak kad bismo baka i ja pod svjetlom baterije hodale kući iz posjete njenim prijateljicama.  I smrznute ruke ispod vunenih rukavica koje je isplela baka. Šal sam isplela sama, baka mi je kupila ružičastu vunu i učila me štrikati. Žurila sam se da ga završim, ali šalu nikad nije bilo kraja, barem se tako činilo. Bila sam izuzetno spretna djevojčica. Znala sam šiti, znala sam plesti, znala sam vesti. Sve što se radilo rukama, ja sam bila majstor u tome.

I ono najbolje, ta mala sredina je sve to znala. Osjećala sam se ponosno i ohrabreno. I nadasve sigurno.

Za drukčiji život nisam znala

Možda je to bila sreća, odrastati tako, jer danas žudim za malenim jednostavnim stvarima iz djetinjstva, poput bakine pure s vrućeg štednjaka i dokolice u toploj malenoj kuhinjici u hladnim zimskim danima.

Moj život se promijenio tek odlaskom na fakultet, u Zagreb koji nije bio puno udaljen od mojega sela. Sjećam se nesigurnosti, vožnje prepunim vlakom svako jutro. Zagreb je nudio puno više. Nudio je žene koje su se oblačile po zadnjoj modi. Studirala sam na Kaptolu, pa sam svakodnevno promatrala fine gospođe u krznenim kaputima kako kupuju grincajg na Dolcu. Usred zime, tadašnje glumice hodale su u sunčanim naočalama, valjda da ih ne bi prepoznali. Pili smo kave na špici, raspravljali o filozofskim pitanjima jer smo to studirali. Moj život se sveo na proučavanje smisla života i kako ga provesti. Bila sam u dobrom društvu budućih intelektualaca, i shvatila sam da nije važno tko otkuda potječe, nego što ima na u glavi. I dan danas se vodim za time.

Ali Zagreb kao Zagreb, bio je potpuno novi izazov. Vrlo rano sam shvatila da je važno biti obučen po najnovijoj modi, imati dobre i čiste cipele i prije svega – imati novaca. Moji roditelji omogućili su mi jako puno stvari u životu. Ne samo stvari, nego i iskustva.

Kad sam imala 19 godina, poslali su me u Pariz

Iako nisam znala jednu riječ francuskog, bilo je to iskustvo velegrada, naprosto neprocjenjivo. Došavši u Pariz, ostala sam u šoku. Cijeli Zagreb mogao se sakriti pod nogama jednog takvog kozmopolitskog grada. Žene su se oblačile ne po posljednjoj, nego po svojoj vlastitoj modi, i mene je to zateklo nespremnu. Živjeti u Parizu činilo se kao nedostižan san. Stare Parižanke nisu nosile nekakav jeftini Levis i Paciotti, one su se odijevale u dizajnerske komade i bile su originalne u svemu. Svaka je imala frizuru koja joj je najbolje stajala, boje kose koje su im odgovarale i svaka je bila poput unikatne slike. Ostala sam fascinirana. Čvrsto sam odlučila da ću u životu biti kao Parižanke, uvijek originalna i fina.


Vrativši se u Zagreb, njegov sjaj je izblijedio. Shvatila sam da u njemu raste malograđanština iz koje sam se nevjerojatnom voljom uvijek micala, ali nisam uspijevala pobjeći. I tako je prošla moja mladost.

U četrdesetima, eto me u Dublinu, u kojemu je svaki peti čovjek imigrant. U grad uvijek idem autobusom, jer volim gledati to mnoštvo kultura koje se isprepliću. Volim promatrati lica ljudi, slušati njihove jezike koje ne razumijem. Volim zamišljati tko su, što rade i koje brige ih muče. Za Dublin uvijek volim reći da je anoniman grad. Anoniman je zato što ti omogućava da u tajnosti budeš to što jesi, bez uplitanja radoznalih lica i preispitivanja. U Dublinu vrijediš onoliko koliko znaš i umiješ. Ako si umješan u svemu, nema ti kraja. Privatan život čuva se kao oko u glavi. Život je lak. Život je dobar. Anonimnost je imala svoju cijenu, proputovati dvije tisuće kilometara od vlastite kuće. Ali ona je nezamjenjiva, danas to znam. Danas sam Parižanka koliko i Dablinčanka.

Život je iskustvo

Život je ono što smo promotrili i usvojili dobro iz njega. Život je ono što smo sami od njega shvatili i napravili. Počesto u svojim malenim uskim sredinama zaboravljamo vrijednost otvorenih svjetova. Zaboravljamo multikulturalnost i napredak. Zaboravljamo da nije važno gdje smo se rodili, nego ono što smo svojim očima vidjeli. Vidjeli smo ljude koji su različiti od nas , i svatko od njih ima sudbinu, katkad različitu, katkad istu kao mi. Vidjeli smo da multikulturalnost ima svoje prednosti, i da se moramo odmaknuti od naših ustaljenih obrazaca. Vidjeli smo kozmopolitizam i sad nam je cijeli svijet dostupan, kao globalno selo gdje uvijek možemo otići kamo god smo naumili.

Nikad ne bih mijenjala svoj život u kozmopolitskom gradu, gdje je tako lako biti anoniman a opet prihvaćen

Da, žudim za prekrasnim zelenim prostranstvima Prigorja, žudim za prvim leptirima i mirisom proljetnih voćki. Žudim za čistim škripavim snijegom i njegovim svjetlucanjem u hladnim zimskim noćima. Žudim za ljetnim fjakama na terasi, okružena zelenilom i cvrkutom ptica.

Ali opet, nikad ne bih mijenjala svoj život u kozmopolitskom gradu, gdje je tako lako biti anoniman a opet prihvaćen.

Komentari

Neki baner