Razmišljanja

Smisao pronađem u relativnosti življenja….

Upita se tako čovjek što goni ljude da jedni drugima budemo vukovi… umjesto prijatelji, ako ne možemo biti prijatelji onda barem dobronamjerni u odnosima na kako se nekom svidjelo ili ne. Čitam često crtice o Fridi Kahlo.

Jednom su je na izložbi u Parizu upitali što je čini tako radosnom (bolovala je teško cijeli svoj život), ona odgovara:

Korak bliže smrti i smrt naziva svojom prijateljicom.

Frida Khalo

Bože, upitah se tada, koliko hrabrosti ima ta žena da se u tolikoj mjeri može suočiti sa smrću koje se svi bojimo i bježimo od nje ako je ikako moguće. Ili barem ne razmišljamo o toj prijateljici. Ta eto nazovi prijateljica koje se bojim kao i svi obični smrtnici ,skončanja u izvornom obliku, podastire dimnu zavjesu u kojoj više ne želim ni gledati, ni šutjeti niti se angažirati.

U redovitim okolnostima to bi se nazvalo “svejedno mi je” ali ljudska priroda zna da to nije moguće kao nekome tko kistom oboji život. Paleta koju osobno nosim puna je boja i nemaju veze, barem trenutno sa svilom. Sve je osim toga. Boja ljeta koja nije žuta, redefinicija crne u raznim varijacijama ali pokušavajući naslikati dobijem rezultat koji progovara slovima.

Ujednačenim znakovljem kojim se pokušava izreći sva obmana života koju nije moguće niti skicirati. Jer novi dan sve može učiniti sumnjivim a i sigurnim.. ovisno je li tvoja čaša puna,prazna ili na pola od svega. Onaj tko žarko priželjkuje krajnost ni jedno od navedenog nije točno. A opet sve tako relativno.

Postojiš, jesi a već sutra te nema. Ostaviti zato neki trag vrijedit će ..možeš ti to! I ja mogu.

Foto: Privatna arhiva

Komentari

Neki baner